Poljski biskup brani četiri kardinala koji su objavili pet dubia (sumnje) pokazavši zabrinutost oko dijelova papinske apostolske pobudnice Amoris Laetitia.
“Amoris Laetitia nije dobro napisana“, objasnio je biskup Józef Wrobel iz Lublina u razgovoru za talijanske novine La Fede Quotidiana.
“Četiri kardinala su dobro učinili zatraživši pojašnjenje o Amoris Laetitia. Očito da je potrebno na njih odgovoriti.“
Biskup Wrobel je objasnio: “oni [kardinali] su dobro učinili i ispravno izvršili ono što crkveno pravo predviđa. Mislim da to nije samo pravo, već štoviše dužnost.“
U pismu od 19. rujna, kardinali su uputili papi 5 kratkih ‘da ili ne’ pitanja koja bi odmah razjasnila značenje dijelova u Amoris Laetitia koji uzrokuju konfuziju i nejasnoću – upravo onih mjesta gdje teolozi, svećenici, pa čak i biskupi nude proturječna tumačenja.
Wrobel je primijetio kako ne bi bilo pravedno od pape da na njih uskrati odgovore. “Bilo bi pravedno odgovoriti na njihove primjedbe. Pa nisu se raspitivali o vremenskoj prognozi, nego o pitanjima koja se odnose na nauk Crkve, a tiče se i samih vjernika.” Odgovor, dodao je, je stvar ljubavi. “Ljubav prvenstvo počinje s onima koji su ti najbliži.“
Biskup Wrobel se složio da dvojbe trebaju objašnjenje, kao i 8. poglavlje u Amoris Laetitia. “Tekst je zapravo otvoren za različite interpretacije; on je dvosmislen.”
Dao je jednostavno objašnjenje zašto je Amoris Laetitia dvosmislena: “To nije dobro napisano“.
Iako neki smatraju da je Amoris Laetitia “namjerno dvosmislena”, Wrobel smatra kako je: “Možda napisana u prevelikoj žurbi, bez analize sadržaja i mogućih praktičnih posljedica. Ova pitanja trebaju biti postavljena Vatikanu, i papinim suradnicima koji uživaju njegovo povjerenje. Uređivanjem ovakvih dokumenta na brzinu ne čini se dobra usluga Crkvi.“
U svakom slučaju, u istom intervjuu biskup Wrobel je naglasio kako ponovno ‘vjenčani’ katolici u civilnom braku ne mogu primati Svetu pričest.
U nastavku podsjećamo na 5 “sumnji” koje su istaknuli kardinali:
1. Pitamo je li sada, slijedeći tvrdnje zapisane u Amoris Laetitio (br. 300-305), moguće podijeliti odrješenje u sakramentu pomirenja te pripustiti euharistiji osobu koja, premda vezana valjanom bračnom vezom, živi more uxorio (hrv. “na supružnički način”) s drugom osobom a da pritom nisu ispunjeni uvjeti zapisani u točki broj 84 dokumenta Familiaris Consortio te kasnije potvrđeni u Reconciliato et Paenitentia (br. 34) i Sacramentum Caritatis (br. 29). Može li se izraz “u određenim slučajevima” koji se spominje u fusnoti 351 pobudnice Amoris Laetitia, primijeniti na razvedene osobe koje u novoj zajednici nastavljaju živjeti more uxorio?
2. Nakon objave postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia (usp. br. 304), je li osoba i dalje obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor br. 79, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, o postojanju apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju iznutra opake čine i koje obvezuju bez iznimki?
3. Nakon objave Amoris Laetitie (br. 301) je li još uvijek moguće tvrditi da se osoba koja ustraje u življenju suprotno zapovijedima Božjeg zakona, kao npr. onih koje zabranjuju preljub (usp. Mt 19, 3-9), nalazi u stanju objektivne situacije smrtnog grijeha (usp. Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Izjava, 24. lipanj 2000.)?
4. Nakon tvrdnji iznesenih u Amoris Laetiti (br. 302) o “situacijama koje umanjuju moralnu odgovornost”, je li osoba obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 81, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, prema kojem “okolnosti ili nakane nikada ne mogu preoblikovati čin koji je po svom predmetu iznutra opak u ‘subjektivno’ dobar ili obranjiv kao izbor”?
5. Nakon Amoris Laetitie (br. 303), je li osoba još uvijek obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 56, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, koje isključuje kreativnu interpretaciju uloge savjesti i koje naglašava da se savjest nikada ne može koristiti kako bi se opravdale iznimke od apsolutnih moralnih normi koji zabranjuju čin koji je po svom predmetu iznutra opak?
