Hereza je sada u posjedu čitavih zemlja koje su nekada bile vjerne Crkvi. Drugdje, gdje hereza još nije trijumfirala, vjerska ravnodušnost je ostavila većinu ljudi katolicima samo po imenu; gledamo kako bez grižnje savjesti zanemaruju čak i svoje najosnovnije obveze.
„Razmislimo na trenutak o bezbrojnim grijesima koji se čine danju i noću; i zbog toga tražimo milost.
U Noine dane čovjek je iskvario svoj put; ali ljudi nisu mislili tražiti milost. Došao je potop i sve ih je uništio, kaže naš Spasitelj. Da su se molili, da su izmolili Božje oproštenje, ruka Njegove pravde bi zastala, a nebeska vrata potopa se ne bi otvorila.
Doći će dan kada neće biti potopa kao prije, nego vatra, koja će biti oslobođena božanskim gnjevom da spali cijelu zemlju. Izgorjet će čak i temelji planina; proždrijet će grešnike koji će se tada odmarati u svojoj lažnoj sigurnosti, kao što je bilo u dane Noe.
Progonjena od svojih neprijatelja, desetkovana mučeništvom svoje djece, pogođena brojnim otpadništvima od vjere i lišena svake ljudske pomoći, Crkva će znati da je užasna kazna blizu, jer će molitva tada biti rijetka poput vjere.
Pomolimo se, da bi se tako mogao odgoditi dan gnjeva, a kršćanski život povrati nešto od svoje drevne snage da smak svijeta ne bude u naše vrijeme. Katolika još uvijek ima u svim dijelovima svijeta; ali njihov se broj vidno smanjio.
Hereza je sada u posjedu čitavih zemlja koje su nekada bile vjerne Crkvi. Drugdje, gdje hereza još nije trijumfirala, je vjerska ravnodušnost ostavila većinu ljudi katolicima samo po imenu; gledamo kako bez grižnje savjesti zanemaruju čak i svoje najosnovnije obveze.
Među mnogim koji ispunjavaju crkvene propise, istine se umanjuju i zanemaruju. Staru iskrenost vjere su zamijenile nejasne ideje i napola oblikovana uvjerenja. Čovjek je popularan proporcionalno ustupcima koje čini u korist principa koje Crkva osuđuje.
Osjećaji i postupci (djela) svetaca, ponašanje i nauk Crkve oporezuju se pretjerano i proglašavaju neprimjerenima za ovo razdoblje. Potraga za udobnošću je postala ozbiljna studija; žeđ za zemaljskim dobrima je plemenita strast; neovisnost je idol radi kojega se sve mora žrtvovati; podčinjenost/poslušnost je poniženje kojega se treba riješiti ili, gdje se to ne može učiniti, ono ne smije biti javno priznata.
Konačno, postoji senzualizam, koji poput nečiste atmosfere prožima sve slojeve društva, pa bi netko mogao pretpostaviti da postoji savez s ciljem uklanjanja Kristova križa iz uma ljudi.
Koje sve patnje neće proizaći iz ovoga sustavnog ostavljanja po strani uvjeta koje je Bog dao svojim stvorenjima?
Ako je Evanđelje riječ beskrajne istine, kako se ljudi mogu tome suprotstaviti, a da ne navuku na sebe najteže kazne? Bi li ove kazne mogle utjecati na spas onih koji su ih izazvali?
Ponizimo se pred suverenom svetošću našega Boga i priznajmo svoju krivnju.
Grijesi ljudi se povećavaju i po broju i po enormnosti. Slika koju smo upravo nacrtali je dovoljno tužna; što bi tek bilo, da smo dodali ovakve odvratnosti, koje smo namjerno isključili: očigledna bezbožnost; koruptivne nauke koje se aktivno propagiraju širom svijeta; nagodbe sa Sotonom, koje prijete našem dobu da se vrati na razinu poganskih vremena; urote koje su protiv reda, pravde i religije organizirala tajna društva?
Sjedinimo svoju molitvu s molitvom svete Crkve i kažimo Bogu našem: Gospodine, izbavi nas od gnjeva svojega!“
O. Prosper Guéranger, Liturgijska godina (1909.)
