Od datuma svog izbora – 13. ožujka 2013. – do trenutka svoje smrti na Uskrsni ponedjeljak, pontifikat pape Franje obilježili su iznenađenja i novine, kontradikcije i zbunjenost.
Kada se prvi put pojavio na lođi bazilike svetog Petra i započeo svoje obraćanje jednostavnim “Buonasera”, novi papa pobudio je interes javnosti svojim neformalnim stilom. Prvi papa iz zapadne hemisfere i prvi isusovac ikada izabran za Petrovu stolicu, bio je nešto sasvim novo i neočekivano. Uglavnom nepoznat katoličkom svijetu, nikada nije radio u Vatikanu, niti je bio među imenima ”papabile” prije konklave. Njegov osobni stil, u oštroj suprotnosti s umirovljenim papom Benediktom XVI., bio je druželjubiv i ležeran.
“Franjo efekt” bio je trenutačan, a golemi su se mnoštva okupila na Trgu svetog Petra za prve javne audijencije novog pontifikata. Masovni mediji, prepoznajući zanimljivu temu, dodatno su pojačali uzbuđenje, pružajući papi Franji povoljan tretman koji će uživati tijekom sljedećih dvanaest godina.
No, sjene sumnje ubrzo su se pojavile iz sjaja te publicitete. Pažljivi promatrači primijetili su da je novoizabrani papa odbio obući tradicionalne papinske odore. Novinari koji prate Vatikan ostali su zatečeni kada im je, nakon susreta s njima tijekom prvog tjedna, odbio dati svoj blagoslov.
Te su sjene postale duže jer je Papina sklonost sažetim izjavama ubrzo proizvodila citate za naslove. Na pitanje o izvještajima da je jedan vatikanski dužnosnik homoseksualac, Franjo je odgovorio: “Tko sam ja da sudim?” Na Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru potaknuo je mlade: “Hagan lío!”—”Napravite nered!” Takve izjave nitko nije očekivao ali su oduševila novinare željne senzacionalnih naslova i kritičare Katoličke crkve, dok su uznemirile tradicionalnije katolike. Tako je postavljen obrazac za pontifikat.
Obećanje reforme
U općim kongregacijama koje su prethodile konklavi koja je izabrala papu Franju, članovi Kardinalskog zbora usredotočili su se na potrebu za reformama u Vatikanu: reformama koje bi odgovorile na štetu nanesenu skandalom zlostavljanja i otkrivenjima o financijskom nemaru u Vatikanu. Odabirom imena “Franjo” novi je papa nagovijestio svoju želju za skromnijim pristupom Vatikanu; tu je poruku pojačao odbijanjem da se nastani u papinskom stanu apostolske palače, odlučivši se umjesto toga za apartman u vatikanskoj gostinjskoj kući.
Iako je na prethodnoj konklavi bio predložen kao liberalna alternativa kardinalu Ratzingeru, relativno se malo znalo o stavovima kardinala Bergoglija o katoličkoj doktrini i disciplini 2013. godine. U svakom slučaju, nije se očekivalo da će biti papa učitelj. Nakon dvojice velikih učitelja, koji su stvorili remek-djela teološka i filozofska razmatranja o napetostima između kršćanske vjere i modernog društva, očekivalo se da će se novi papa iz Argentine usredotočiti na upravljanje—jedan aspekt papinstva koji ni Ivan Pavao II. ni Benedikt XVI. nisu usavršili.
Ali Franjo je imao druge planove. I on je postao papa učitelj, na radikalno drugačiji način. Umjesto formalnih teoloških izjava (izdao je samo četiri enciklike, od kojih je jednu papa Benedikt djelomično pripremao), postavljao je pitanja i kritizirao pretpostavke, istražujući percipirane slabosti tradicionalnih katoličkih uvjerenja. Kao nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Bergoglio izbjegavao je intervjue. Sada, u potpunom zaokretu, sudjelovao je u desecima improviziranih sesija pitanja i odgovora, često izazivajući iznenađenje svojim nepripremljenim izjavama.
Najprovokativniji komentari pape Franje dolazili su tijekom neformalnih razgovora s novinarima koji su ga pratili na njegovim inozemnim putovanjima. Tijekom svog pontifikata poduzeo je 47 putovanja u inozemstvo (ne računajući kraće posjete mjestima u Italiji). Sveukupno je posjetio 68 različitih zemalja, uključujući nekoliko (Irak, Južni Sudan, Bahrein, Mjanmar) koje nikada prije nisu ugostile rimskog biskupa. Zanimljivo je da se nikada nije vratio u svoju rodnu Argentinu.
U međuvremenu, u Rimu, entuzijazam koji je pratio izbor pape postupno je splasnuo; velika okupljanja na papinskim audijencijama prorijedila su se, a u kasnijim godinama njegovog pontifikata Franjo je često govorio pred tisućama praznih sjedala na Trgu svetog Petra. Unutar zidina Vatikana, papin pristup upravljanju pokazao se jednako neučinkovitim kao i kod njegovih neposrednih prethodnika. Na svom prvom prosinačkom sastanku s čelnicima Rimske kurije—događaju koji se tradicionalno doživljava kao razmjena božićnih čestitki—bijesno je osudio ono što je smatrao nedostacima svojih pomoćnika, s predvidljivo negativnim posljedicama za moral zaposlenika. Tijekom godina, Franji je autoritarni stil upravljanja, netolerancija prema kritici i nevoljkost da se savjetuje s kolegama pridonijela klimi straha u Kuriji.
Tako se rana obećanja pontifikata nikada nisu ostvarila. Čak je i prijateljski nastrojeni New York Times u najavi papine smrti priznao: “Rane nade da će ‘Franjo efekt’ vratiti vjernike u klupe većinom se nisu ostvarile, dok je prisutnost u crkvama nastavila padati u sekulariziranom Zapadu, čak i dok je rasla na globalnom Jugu.”
Pukotine i kontradikcije
“Na mnogo načina,” primijetio je isti izvještaj Timesa, “Franjo je koristio svoj mandat kako bi promijenio smjer svojih prethodnika Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.” Oba su bili akivni sudionici u raspravama Drugog vatikanskog koncila i nastojala su razjasniti učenja tog koncila u kontekstu trajne katoličke tradicije. Papa Benedikt posebno je inzistirao na “hermeneutici kontinuiteta,” objašnjavajući da se Drugi vatikanski koncil treba promatrati kao razvoj—ne prekid—te stalne tradicije.
Poruka pontifikata pape Franje bila je radikalno drugačija. Često je kritizirao cijenjena katolička učenja i prakse, osuđujući “zakonoznace” koji su podržavali tradicionalna moralna učenja. U nekoliko točaka svog pontifikata, njegove izjave (ili izjave koje je izričito odobrio) činile su se u suprotnosti s definiranim učenjima Crkve. U Amoris Laetitia sugerirao je da katolici koji se rastave i ponovno vjenčaju mogu primiti Euharistiju, što predstavlja očit odmak od magisterijalnog učenja. U dokumentu Fiducia Supplicans Vatikan je otvorio mogućnost blagoslova za istospolne parove. Svaka od tih izjava izazvala je pitanja vodećih prelata, koji su tražili objašnjenje kako se novo učenje može uskladiti s crkvenom naukom. Franjo je odbio izravno odgovoriti na ta pitanja.
U svojim najzapanjujućim izjavama, papa Franjo nikada nije izravno proturječio uspostavljenoj katoličkoj doktrini. No, postavljanjem pitanja o prethodnim učenjima, a zatim ostankom u tišini dok su radikalniji klerici proglašavali promjenu doktrine, potkopao je tradicionalna učenja—i paradoksalno potkopao vlastiti autoritet. Naime, ako jedan papa može proturječiti učenju prethodnog pape, sljedeći papa mogao bi preokrenuti taj proces. Ukupni učinak njegove neobične metode podučavanja- bio je stvaranje široko rasprostranjene konfuzije među vjernicima o tome što Crkva zapravo podučava.
Godine pontifikata pape Franje bile su obilježene kontrastima i kontradikcijama:
Papa je izdao pohvalno jasne osude legalnog pobačaja i rodne ideologije, no redovito je pokazivao naklonost prema javnim dužnosnicima, pa čak i klericima koji su promovirali te ideje.
Zalagao se za ljudska prava, ali je nastojao zadobiti naklonost komunističkog kineskog režima koji je gazio prava disidenata, etničkih manjina i vjerskih manjina – uključujući katolike. Osudio je smrtnu kaznu i zagađenje, ali je zanemario vodeću ulogu Kine u oba problema.
Neprestano je govorio o decentraliziranoj vlasti u Crkvi, no istovremeno je pojačao vlastitu kontrolu. Njegovo najistaknutije postignuće, Sinoda o sinodalnosti, bilo je obilježeno stalnim pritiskom organizatora da se postignu njemu povoljni rezultati. Čak je i tada nekoliko ključnih pitanja uklonio s dnevnog reda kako bi ih riješili njegovi odabrani odbori.
Poticao je pastire da dopru do “periferija,” da “prate” one koji bi se mogli osjećati otuđeni od Crkve i da podrže različite pokrete unutar katoličanstva, no učinio je sve kako bi suzbio rastući interes -posebno među mladim katolicima – za tradicionalnu latinsku liturgiju.
Rutinski je zanemarivao kanonsko pravo, uvodeći administrativne promjene koje su bile u sukobu s crkvenim propisima (iako je imao ovlast mijenjati zakon), no postavio je rekord u korištenju motu proprio, kojim je koristio svoju vlast za izmjenu kanonskog prava bez savjetovanja.
Pontifikat je započeo velikim nadama u reformu. Čak i u trenutku njegove smrti, većina izvještaja u mainstream medijima pripisivala je Franji napredak prema okončanju skandala vezanih uz zlostavljanje klera i financijske nepravilnosti u Vatikanu. No, objektivni novinari primijetili su da pokojni Papa, unatoč svojim ponovljenim obećanjima, nikada nije donio pravu transparentnost u rješavanju pritužbi na biskupe koji su štitili zlostavljače. Štoviše, Franjo je imao povijest obrane i promoviranja optuženih zlostavljača (Ricca, Barros, Zanchetta, McCarrick, Rupnik). Dok je Vatikan ponovno zadobio povjerenje europskih bankarskih inspektora, pravosudni sustav Vatikana bio je izložen međunarodnim kritikama zbog neuspjeha u pružanju pravičnog procesa u “suđenju stoljeća.” Kardinal osuđen za prijevaru iznio je uvjerljive tvrdnje da je bio žrtva namještaljke, a bivši glavni revizor tuži Vatikan zbog neprimjerenog otpuštanja, tvrdeći—također uvjerljivo—da je otpušten jer je razotkrivao neugodne istine. Obećanje reforme ostaje neispunjeno.
