U nedavnom obraćanju vatikanski Državni tajnik rekao je da nema povratka s reformi pape Franje. Kako Crkva određuje kako ih ostvariti?
Kardinal Pietro Parolin, vatikanski Državni tajnik, predstavio je 24. travnja knjigu vatikaniste Ignazia Ingraa o „Pet pitanja koja uznemiruju Crkvu“. U govoru je ocrtao reformske napore pape Franje kao put s kojeg nema povratka, za što posvuda treba postojati primjeren pastoralni odgovor i, u konačnici, etički i moralni odgovor.
Kardinal Parolin priznao je da će biti potrebno strpljenje kako bi se pronašli najbolji načini da se reforme pape Franje dobro iskoriste te je čak priznao da je Crkva ‘u oluji’ takve vrste koja podsjeća na onu koja je napala Petrovu barku u Matejevu evanđelju.
Odgovori na Ingraovih pet pitanja morat će dati smisao stvarima poput sinodalne reforme, uključujući obnovljenu ulogu laika, posebice žena, mjesto mladih u Crkvi i svijetu, pozornost prema siromašnima i evangelizaciju.
Jedina stvar koju je kardinal Parolin sa sigurnošću rekao je da nema povratka s reformi pape Franje. No, je li doista tako? Jesmo li suočeni s nepovratnim stazama? I je li razgovor o reformi primjeren razumijevanju pontifikata pape Franje?
Ova pitanja ne treba promatrati kao kontroverzna pitanja. Umjesto toga, potrebno je utvrditi koliko je djelo pape Franje bilo narativno, a koliko konkretno. Koliko se fokusiralo na sliku pape i Crkve za siromašne, a koliko umjesto toga na stvarne stvari koje je učinio?
Prije svega, nepovratan je put onaj na kojem jednostavno nema povratka jer je put prekinut. Dakle, razmotrimo činjenice. „Ime Božje je milosrđe“, izraz je skovao Benedikt XVI., a papi Franji je vrlo drag. Uloga dana laicima već je bila prisutna i razvijala se u jednom smjeru, prije nego što je Franjo preusmjerio.
Nije bilo pročelnika kurijalnih odjela koji su laici, ali to je bilo zato što je vladajuća ekleziologija predviđala da pročelnici dikasterija, koji upravljaju sa Svetim Ocem, moraju biti u kolegiju sa Svetim Ocem i, prema tome, barem biskupi. Ipak, bilo je laika i u vrhu rimske kurije, na primjer, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, Joaquin Navarro Valls, također je bio član Papinskog izaslanstva na Kongresu UN-a o stanovništvu i razvoju u Pekingu, a Mary Ann Glendon služila je kao kancelarka Papinske akademije znanosti.
Treba li prosuđivati veličinu odgovornosti i težinu zadatka polazeći s čisto birokratske pozicije? Treba li Crkvu tumačiti samo prema tim kriterijima?
A tu je i tema nove evangelizacije, koja je već odobrena osnivanjem dikasterija pod Benediktom XVI.; onaj čin obraćenja srdaca, prisutan u gotovo svim pontifikatima; ona pastoralne pažnje prema siromasima i najmanjima, koja nikada nije izostala u povijesti Crkve. Ovo nisu problemi jedinstveni za Franjino papinstvo.
Crkva se, uostalom, uvijek reformira, ali je uvijek ostala ista; uvijek je vjerovalo u iste stvari. Ovo je izvan onog narativa kojim su protivnici oslikali Crkvu, a njihovom narativu pomogao je i nedostatak Božjih ljudi u određenim kompliciranim razdobljima.
Stoga, ako je put pape Franje dio dugog puta Crkve, onda je to nepovratan proces jer je jednostavno dio puta kojim Crkva ide. Ako pak želite pogledati novotarije koje je donio papa Franjo, onda rasprava postaje kompliciranija.
Na doktrinalnoj razini papa Franjo se formalno nije dotakao ničega. Činjenica da je, primjerice, i samo posjedovanje nuklearnog oružja grijeh, svojevrsna je posljedica onoga što Crkva već govori o potpunom razoružanju. Čak ni njegovo transparentno nastojanje da promjeni doktrinarnu o smrtnoj kazni nije otišlo do kraja.
Ideje temeljene na razlučivanju pričesti od slučaja do slučaja za one koji su rastavljeni pa ponovno ‘vjenčani’ ne može se smatrati doktrinarnom reformom. Čak i kontroverzna „Fiducia Supplicans“, o blagoslovu parova u neredovitim situacijama, od samog početka dokumenta stavlja naglasak kako ne postoji želja za doktrinarnom promjenom.
Reforma kurije je, sa svoje strane, predodređena da bude prolazna. Sve dosadašnje reforme kurije bile su takve i to je normalno jer se organizacija i percepcija mijenjaju s vremenom.
Možda se mijenja način kako Crkva doživljava samu sebe, jer papini postupci dovode mnoge do razmišljanja o Crkvi kao reformiranoj organizaciji nego zajednici vjernika. Slično, način na koji je papa Franjo govorio o papinskoj konklavi u svojim posljednjim intervjuima sugerirao je političko, sociološko i pragmatično tumačenje Crkve.
U praksi, pragmatična strana pape Franje ima prednost kada se radi o donošenju odluka. On je samo jedan pojedinac koji zapovijeda i odlučuje, a zatim toj odluci pokušava dati konotaciju kontinuiteta s prošlošću. Ali to je umjetni kontinuitet, koji se temelji na dekontekstualiziranim referencama.
Razmotrite, na primjer, kako je kardinal Víctor Fernández definirao promjenu u stavu Crkve o ropstvu ne uzimajući u obzir, međutim, da dokumenti na koje se poziva nisu bili doktrinarni. Umjesto toga, bili su to vladini dokumenti, pragmatični po prirodi.
Kada je u prošlosti došlo do stvarne reforme, to se rješavalo godinama. Tražila je kontinuitet s prošlošću i davala ekleziološku viziju koja je mogla biti u skladu s vremenom, ali ne raskidajući s tradicijom.
Papa Franjo je, s druge strane, pokazao da ima više politički način djelovanja, pa stoga je trebao naknadno kreirati narativ kojim bi se moglo govoriti o kontinuitetu.
Rezultat je svojevrsna dvostruka ekleziologija: idealna, utemeljena na vjeri i zajedništvu vjernika, koja navodi papu Franju da pokaže zabrinutost, na primjer, za inicijative kao što je Sinodalni put u Njemačkoj; i onaj pragmatični, koji se umjesto toga ponaša prema drugačijim kriterijima i mijenja pravila ‘igre’.
Jedna od posljedica ove pragmatične ekleziologije je vatikanizacija Svete Stolice.
Papa Franjo je mnogim radnjama definirao prioritet Vatikana (zemljopisnog teritorija) nad Svetom Stolicom (vjerskom institucijom). Dakle, prioritet su ‘sredstva’ s obzirom na veliki cilj međunarodne prisutnosti Crkve. Međutim, taj kriterij proizlazi iz ekleziološke vizije, koja slabi cjelokupnu konstrukciju Crkve i Svete Stolice kao njezina međunarodnog izraza. To je ekleziologija koja nije u tijesnoj vezi s Kristom i koja kao da ga zanemaruje u korist veće prisutnosti u svijetu.
U konačnici, međunarodne organizacije mogu tvrditi, ako Crkva govori o velikim vrijednostima i ističe svjetske probleme, onda se ne mora doživljavati više kao religijski entitet te zaključiti kako potkopava model razumijevanja svijeta. Ako Sveta Stolica bude govorila pragmatičnijim jezikom, ulazila u međunarodne rasprave političkim jezikom i usredotočila se na izazove o kojima odlučuju srednjojstrujaški mediji, bit će percipirana kao organizam sličan drugima i, prema tome, samo još jedna nevladina organizacija, na što je papa Franjo upozorio.
Neki promatrači — poput vatikanista Filippa Di Giacoma — ne propuštaju primijetiti da ekleziološki problem postaje temeljan. Ako je ekleziologija slaba, kristologija je slaba. A ako izostaje rasprava o Kristu, izostaje i sam temelj Crkve.
Ovdje je riječ o otvorenoj raspravi. Međutim još nije odgovoreno na najveće pitanje koje uznemiruje Crkvu: ne hoće li reforme pape Franje ostati, nego je li on zapravo išta trajno reformirao?
