„Još uvijek živ”, po vlastitim riječima, nakon zadnjeg boravka u bolnici, Jorge Mario Bergoglio čini sve da obeshrabri one koji računaju na njegov skori odlazak s pozornice. Ali ono što se događa pri kraju ovog pontifikata uopće ne nagovještava njemu bliskog nasljednika.
Mjesec dana prije Uskrsa, papa Franjo je u Kardinalsko vijeće (devetorice) imenovao pet novih kardinala koji bi mu trebali pomoći u upravljanju sveopćom Crkvom. Svi njemu bliski, jedni više, drugi manje, a na vrhu kardinal i isusovac Jean-Claude Hollerich, kojega je postavio i za relatora Sinode o sinodalnosti s kojom se želi promijeniti hijerarhijski ustroj Katoličke Crkve.
Prilično aktivan u promicanju promjene paradigme u katoličkoj doktrini o seksualnosti, mons. Hollerich je zapravo Bergogliov omiljeni kardinal, kojeg mnogi vide kao nasljednika koji mu se najviše sviđa. Ali on je i kardinal kojeg se najviše napada, zajedno s kardinalom Robertom McElroyem, drugim Franjinim miljenikom. Obojica su, upravo zbog svojih nepromišljenih doktrinarnih teza, javno proglašeni krivovjernima i to ne od nekog izoliranog profesora teologije nego od kardinala najvišeg ranga: nekoć mons. Georgea Pella, a danas mons. Gerharda Müllera, bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere.
U Sjedinjenim Američkim Državama, biskup Springfielda, mons. Thomas J. Paprocki, stručnjak za kanonsko pravo i predsjednik komisije biskupske konferencije o upravljanju Crkvom, čak je pismeno potvrdio u prestižnom časopisu „First Things,” da je krivovjerni kardinal automatski ekskomuniciran, i stoga bi ga trebala ukloniti iz službe- što u slučaju kardinala McElroyja može učiniti samo papa. Ali papa ne poduzima ništa, s paradoksalnom posljedicom da se „javlja nedolična mogućnost da kardinal, ekskomuniciran ‘latae sententiae’ zbog hereze, glasa u papinskoj konklavi.”
Ono što je još više rasplamsalo ovaj sukob bila je prije svega odluka biskupa Njemačke i Belgije da odobre i prakticiraju blagoslov homoseksualnih parova, koje je Dikasterij za nauk vjere zabranio. Paradoksalno, potom im je bilo dopušteno od strane pape da se obredi slobodno odvijaju, iako je isprva potpisao zabranu. S tim da je po tom i drugim pitanjima progresivno krilo Crkve u rasulu: s jedne strane mons. Hollerich i mons. McElroy, a s druge strane Walter Kasper, povijesni protivnik Josepha Ratzingera u teologiji, i Arthur Roche, prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i neumoljivi neprijatelj tradicionalnog liturgijskog obreda. Obojica su sve kritičniji prema ekscesima inovatora, jer se „Crkva ne može ponovno izmisliti” uz opasnost da „padne u raskol”.
Naravno, na narativnoj razini pozornicom dominiraju inovatori. Oni recitiraju scenarij koji je u cijelosti napisan izvana, od sekularnih mainstream medija, koji ih s pravom nagrađuje. Ali onda, kada se ideje žele provesti unutar Crkve, otkrije se da inovatori nisu većina čak ni u Europi.
Krajem ožujka, izbor novog predsjednika Biskupskih konferencija Europske unije iznenadio je mnoge. Predsjednik konferencije više nije kardinal Hollerich i bilo je očekivao da ga naslijedi nadbiskup Dijona, mons. Antoine Hérouard, papin čovjek od povjerenja, koji je već obavljao administrativne poslove za Svetu Stolicu u tradicionalističkoj biskupiji Fréjus-Toulon. i marijanskom svetištu Lourdes.
Umjesto toga, izbor je pripao Talijanu Marianu Crociati, biskupu Latine, gdje ga je papa Franjo za “kaznu“ imenovao na početku svog pontifikata kako bi ga kaznio zbog načina na koji je obnašao prethodnu ulogu generalnog tajnika Talijanske biskupske konferencije, jer prema papinoj ocijeni nije ispunio očekivanja. Zamjerke još uvijek postoji, gledajući kako je papa Franjo, primajući Povjerenstvo u audijenciju, hladnokrvno prihvatio novoizabranog mons. Crociatu i umjesto toga pokazao toplinu u izražavanju “zahvalnosti” za ono što je učinio njegov prethodnik, mons. Hollerich, koji ne staje u radu za Crkvu.
Glasovi biskupa istočne Europe svakako su prevagnuli u korist mons. Crociate. No, važna je bila i uloga skandinavskih biskupa, autora pisma svojim vjernicima o pitanju spolnosti koje je kružilo pete korizmene nedjelje, a koje je odjeknulo u cijelom svijetu upravo zbog svoje jezične svježine i čvrstoće sadržaja, savršeno u skladu s biblijskom antropologijom i katoličkim naukom koji iz nje proizlazi, te stoga suprotstavljena tezama Hollericha i njegovih pobornika. Recenzirajući ga u svjetovnim novinama „Domani”, bivši direktor „L’Osservatore Romano” i profesor starokršćanske književnosti Giovanni Maria Vian prepoznao je u ovom pismu blagotvoran plod katoličkog svijeta Skandinavije, „one kreativne manjine u sekularnim društvima, kao što je mladi Joseph Ratzinger nagovijestio prije više od pola stoljeća”.
Ništa, ukratko, ne bi trebalo navesti nekoga na pretpostavku da bi Franjin nasljednik mogao biti mons. Hollerich ili bilo tko drugi u papinskom krugu suradnika. Filipinski kardinal Luis Antonio Gokim Tagle, više puta spominjan kao papabile (kandidat za papu), također je pao u nemilost samog Bergoglia.
No prije svega konfuzni “procesi” koje je pokrenuo sadašnji papa, s posljedičnim sve većim doktrinarnim i praktičnim neredom, potkopavaju izbor nasljednika koji bi želio nastaviti istim putem.
Neuspješna reforma rimske kurije, razotkrivena u suđenju oko londonskog sporazuma, pošla je po zlu, te je iz dana u dan sve jasnije da je papa sve znao i sve odobravao, i uz to se dogodila gomila promašaja u međunarodnoj politici, od Rusije do Nikaragve. Uostalom, Kina je posljednjih dana čak nametnula “svog” novog biskupa u Šangaju bez ikakvih konzultacija s Rimom, prkoseći toliko hvaljenom sporazumu – i oni su dio ovog nereda. Ovo sve će neupitno izazvati, kada dođe do izbora novog pape, do odlučujuće prekretnice među vrlo širokim slojem kardinalskog kolegija, uključujući mnoge koje je Franjo imenovao.
Jednako kao što kritike izazivaju ozbiljna pitanja u vezi obračuna s pošašću spolnog zlostavljanja: od slučaja isusovca Marka Ivana Rupnika, kojega Papa i dalje štiti unatoč iznimnoj težini utvrđenih činjenica, do ostavke isusovca Hansa Zollnera – člana Komisije za borbu protiv pedofilije, ključnog čovjeka ove komisije koju je Franjo želio i stvorio, ali je nezadovoljan kako radi.
U pozadini te zbrke pojavio se u užem izboru mogućih nasljednika (pape Franje) kardinal Matteo Zuppi, nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije.
Na njega se gleda kao na čovjeka sposobnog nastaviti putovanje koje je Franjo započeo u obliku koji je otvoren i doktrinarno ispravan, manje monokratski i bez stalne izmjene otvaranja i zatvaranja koja karakterizira trenutni pontifikat. Štoviše, u hodu prema konklavi, mons. Zuppi može računati na moćnu zajednicu Sant’Egidio, čiji je on dugogodišnji član. Pronicljivo, i on i zajednica uvijek su izbjegavali zauzimanje jasnih stavova o kontroverznim pitanjima poput homoseksualnosti, ukidanja celibata, ređenja žena, demokraciji u Crkvi, ratu u Ukrajini, s učinkom postizanja određenog konsenzusa čak i među umjerenijim kardinalima. Utemeljitelj i neprikosnoveni poglavar zajednice, Andrea Riccardi, crkveni povjesničar, također pazi da ne formulira isključivo pozitivne sudove o pontifikatu Bergoglia.
Nedavno je, međutim, Zuppijeva pričljivost – izražena u intervjuu, u imitaciji još pričljivijeg Franje – još više razjasnila dvosmislenost u kojoj on obitava. On obiluje riječima, ali u pitanjima koja izazivaju razdor postaje nejasan. Neki su ga uspoređivali sa (Leonardom) Zeligom, kameleonskim likom kojeg je izmislio Woody Allen, kojemu svi plješću, a da nikoga nije uznemirio. Preslab da bi svezao i odriješio, kako na zemlji tako i na nebu.
