“Okolnosti, ma kako katastrofalne bile, moraju se povući za vrijeme trajanja liturgijskog slavlja.”
Izvadak iz knjige Martina Mosenbacha, Raj na zemlji. Liturgija kao prozor onostranog života:
Iznenađujuće kako je jedna fotografija misnog slavlja za mene postala od presudne važnosti. Na mom radnom stolu imam je uvijek pred očima.
Crno-bijela slika: crkva je pogođena bombama; debeli stupovi još uvijek nose svod, ali stražnji zid crkve u potpunosti je srušen i nudi jasan pogled na izgorjele ruševine u susjedstvu. Hrpa kamenja prodire gotovo u unutrašnjost crkve. No, pod s bijelo-crnim kvadratima oko oltara je očišćen.
Tri svećenika stoje pred oltarom u nizu jedan iza drugoga na različitim oltarskim stepenicama. Nose široko misno ruho i dalmatike u novo-beuronskom stilu. Otvoreni misal je na desnoj strani oltara; po poziciji celebranta može se iščitati da se nalaze u uvodnom dijelu Mise kod „Kyrie eleison“. Na strani stupa oštećenoga krhotinama bombi nalazi se credenza, bočno od dva odrasla ministranta obučena u reverende i rokete. Zajednica se ne vidi, mora da je u znatnoj udaljenosti od oltara. Ovdje se slavi veliki blagdan, što pokazuje misno ruho i stav svećenika. Svijet se srušio u doslovnom smislu, ali kalendar crkvene godine nalaže ovaj blagdan. Slavi se u potpunoj neovisnosti o okolnostima vremena- ove okolnosti, ma kako katastrofalne bile, moraju se povući za vrijeme trajanja liturgijskog slavlja. Na jedinstven način, na ovoj fotografiji su se podudarile dvije vremenske dimenzije: ratne strahote – tko zna na koji način su s njima pogođeni i ovih pet muškaraca sa slike: tko je od njih izgubio rodbinu i kuću? – a u isto vrijeme prikazuju i jedan iskorak iz tog vremena, iskorak iz nemilosrdnog stiska njihove tuge, odmak od beznađa suvremenosti, ali ne kao znak zablude, već u spoznaji da se kroz Liturgiju otvara jedna druga sveprisutna Stvarnost, koja istovremeno samo s jednim zaštitnim slojem odvojena od sadašnjosti, kroz sva razdoblja svjetske povijesti, ostaje vječno.
(Izvor: UNA VOCE Korrespondenz)
