“Budućnost” je trenutno sveobuhvatna tema na Sinodi o mladima, vjeri i razlučivanju zvanja. Gotovo svi, i biskupi i laici jednako se trude pronaći razloge za vjerovanje da se – unatoč zastrašujućim statistikama o mladima koji okreću leđa kršćanstvu te uglavnom mekanom stavu većine onih koji nisu napustili Crkvu – ne trebamo predati pesimizmu ili, još gore, grijehu očaja. Postoji “nada” – kažu – za “budućnost”.
Ali, postoji i očigledan propust.
Da, adolescenti i mladi ljudi predstavljaju neposrednu budućnost. Ipak, ako broj novorođenih ne bude veći od prethodnih generacija, “budućnost” će naletjeti na demografski zid. I to ne baš tako dalekoj “budućnosti”.
Sve ovo je, naravno, povezano s temom o kojoj se eksplicitno nije raspravljalo u prvih deset dana Sinode, a to je Humanae Vitae.
Kako možete razgovarati o braku, obitelji i spolnosti, a ne spomenuti najvažniji alat za njihovo uništenje: kontracepciju?
Većina biskupa, pa čak i sam Papa, izbjegavaju ovu temu što je više moguće – iz očiglednog razloga, jer bi se automatski suprotstavili jednom od najdubljih uvjerenja suvremenog svijeta: pravu na seks bez djece. I malo ih je voljno trpjeti odbacivanja i kritike koje bi im to donijelo.
U zadnje vrijeme smo slušali kako godišnjica Humanae Vitae pruža Crkvi mogućnost “produbljivanja” svog razumijevanja o ovoj enciklici. Ali nije teško zamisliti što bi to “produbljivanje” donijelo u ovim nemirnim danima.
Kao u nedavnim raspravama o nerazrješivosti braka, vjerojatno ćemo čuti dvosmislenu formulaciju prema kojoj ne možemo jednostavno primijeniti univerzalna pravila na svaku situaciju. Svaki je slučaj “drugačiji” i trebat ćemo pratnju i razlučivanje kako bismo pronašli primjenu crkvenog učenja koje se formalno ne mijenja, ali je bez stvarnog utjecaja na ljudske živote.
Ili bolje, bez pozitivnih učinaka. Pravo na seks bez djeca također je slično kemijskom prekursoru za “gay sex”. Nakon što ste sterilizirali odnose između muškaraca i žena, uklonili ste osnove za razumijevanje zašto bi istospolni snošaj bio u sukobu i s prirodnim i Božjim zakonom.
U prošlosti je Crkva – posljednji bastion vjere u Boga, razum i poredak stvaranja – govorila o braku i obitelji iz antropologije koja implicira takve istine. U sadašnjosti, i gledajući u budućnost, čini se da je Crkva konačno primijetila da je zaboravila već pola stoljeća podučavati istinu o Bogu i čovjeku.
I što sada? Pa, ne možete sad započeti s filozofijom, teologijom, pa čak ni životnim činjenicama, jer je većina ljudi davno poučena da nisu važne. Posebno su mladi ljudi distancirani i gluhi za drevnu glazbu Evanđelja i stvaranja.
Umjesto toga, govori se o pratnji, slušanju i razlučivanju.
Dolazi dan – možda neće biti blizu, ali će doći – vrijeme kada će svijet biti prisiljen odabrati između nečega nalik Teologiji tijela Ivana Pavla II. i izumiranja – barem na Zapadu. U islamskim narodima i drugim ne-zapadnim kulturama koje nisu progutale otrovnu pilulu kontracepcije, djeca su još uvijek cijenjena. Njihova populacija raste, i religiozna je.
Zapad je možda već prešao granicu kojom je mogao izbjeći demografsko samoubojstvo. No možda je Crkva – u sinodi o “budućnosti” – trebala barem podsjetiti ljude da će, bez djece, budućnost koju su se zamislili, zaista biti vrlo kratka. I neće nam se svidjeti svijet u kojem ćemo se probuditi kada sve završi.
