Jedan intrigantan odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve koji me često potiče na razmišljanje nalazi se u točki #675:
POSLJEDNJA KUšNJA CRKVE Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo sto prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.
Vrlo malo ljudi griješi s namjerom da se učini nesretnim i ugrozi spasenje svoje duše.
Zlo nam obično dolazi prerušeno u anđela svjetla, obećavajući nam sreću i ispunjenje ako se jednostavno prepustimo svojim iskušenjima prema sedam smrtnih grijeha, bilo da je riječ o ponosu, pohlepi, srdžbi, požudi, lijenosti, zavisti ili neumjerenosti u jelu i piću.
Jednom kad podlegnemo prijevari grijeha, on skida svoju masku i otkriva svoju moralnu ružnoću te potpunu nesposobnost da ikada ispuni svoja lažna obećanja radosti, posramljujući nas zbog naših grešnih izbora. Ili, što je još gore, uvjerava nas da nam treba samo još malo tog grijeha kako bismo bili zadovoljni, stvarajući put prema ovisnosti ili potpunoj propasti.
Zbog temeljnog čovjekova ropstva grijehu i njegove tragične posljedice – smrti – Isus Krist došao je da nas spasi i vrati nam izvorni identitet djece Oca, oslobođenih i oproštenih, snagom svoje smrti i uskrsnuća.
Oproštenje i otkupljenje
Kao temeljni “sakrament” Kristove prisutnosti i poslanja u svijetu do svršetka vremena, Katolička Crkva podučava božansku objavu danu kroz Pismo i Predaju te nudi milosrdno pomirenje osvojeno za nas u Kristu, kako bismo mogli biti oslobođeni od stiska grijeha i smrti.
Drugim riječima, Crkva nas i uvjerava u naš grijeh, dovodeći nas u dodir s našom dubokom potrebom za Kristom i Njegovim spasenjem, te nudi jedino rješenje za naše izgubljeno i slomljeno stanje: oproštenje i otkupljenje u Gospodinu, kroz vjeru i milost sakramenata.
U svijetu u kojem nas preplavljuju proturječne informacije, Crkva nam nudi Božju istinu. Kako postajemo sve više polarizirani, Crkva nas podsjeća da smo braća i sestre u ljudskoj obitelji te nas poziva na još dublje jedinstvo postajući posinjena djeca u Božjoj obitelji kroz Krštenje. Kada neminovno pogriješimo i odaberemo grijeh umjesto dobra, Crkva nam pruža Božje milosrđe i ozdravljenje oproštenjem kroz Sakrament pomirenja. I budući da smo preslabi da bismo se sami borili u duhovnoj borbi, Crkva nas jača i preobražava samim Tijelom i Krvlju Kristovom.
Sadašnja kriza
Unatoč tim nevjerojatnim darovima, ostajemo pogođeni Istočnim grijehom – zamračenim razumom tako da nam je teže prepoznati dobro i oslabljenom voljom tako da ga je teže odabrati. Iako smo još uvijek “vrlo dobri” i stvoreni na Božju sliku (usp. Post 1,31 i Post 1,26–27), osjećamo privlačnost prema grijehu.
Loš plod naše sklonosti pobuni protiv Boga i Njegove istine, koji u zapadnom svijetu buja već dugo, ali sada doseže vrhunac nakon seksualne revolucije, jest temeljno odbacivanje moralnih apsoluta i prirodnog zakona. Možda ne živimo kroz progon opisan u gornjoj točki Katekizma, ali sigurno živimo u vremenu kada “čovjek proslavlja sebe umjesto Boga”.
Mnogi utjecajni glasovi u našem društvu dovode u pitanje zadanu stvarnost ljudske prirode, svetost života u utrobi, značenje i svrhu spolnosti, definiciju braka, pa čak i identitet muškarca i žene. Prečesto se čuju katolici koji iznose mišljenja suprotna učenju Crkve.
U travnju 2023. Dan Hitchens je pronicljivo napisao da se katolicizam suočava sa svojom trećom velikom krizom. Prva, kojoj su se ekumenski koncili bavili kroz mnoga stoljeća, bila je teološka kriza: Tko je Bog? Druga, od Velikog raskola do protestantske reformacije, bila je eklezijalna: Što je Crkva? Treća, koja bjesni od prošlog stoljeća, je antropološka: Što je čovjek? Ovo posljednje pitanje razara Crkvu i kulturu. Tko je točno čovjek? Ima li on nepromjenjivu, od Boga darovanu narav, ili je potpuno autonoman, odlučujući sam za sebe što jest? Postoji li univerzalni moralni zakon kojemu se ili podlaže i cvjeta ili mu se opire i time si nanosi štetu, ili on sam određuje što je ispravno, a što pogrešno? Je li on dio zajednice kroz koju i žrtvuje i dobiva na svom putu da postane osoba kakvom ga je Bog stvorio, ili su sve veze i obveze prema zajednici nešto što treba odbaciti kako bi mogao stvoriti vlastiti identitet s što manje ograničenja?
Baviti se ovim prethodno riješenim pitanjima izazvalo je krizu identiteta i zdravog razuma. Došli smo do točke takve intelektualne i moralne zbunjenosti da mnoštvo inteligentnih i obrazovanih ljudi poriče osnovne činjenice o našoj biologiji i ljudskosti, ali, kako nas podsjeća G. K. Chesterton, tvrditi da je nebo zeleno ne znači da je to istina.
Ponovno potvrđivanje Istine
Ova želja za redefiniranjem moralne stvarnosti sada je pronašla svoj glas unutar same Crkve, dok neki pojedinci, svakako teolozi, ali čak i neki biskupi i svećenici, zagovaraju temeljne promjene u katoličkom nauku glede prihvaćanja kontracepcije, homoseksualnih čina, transgenderizma (uključujući blokatore puberteta i operacije za maloljetnike) i eutanazije.
Iako ne sugeriram da smo u “posljednjem iskušenju” ili da je kraj svijeta blizu (iako to uvijek ostaje mogućnost), može li ovaj trenutni dinamizam redefiniranja crkvenog nauka biti dio onoga što Katekizam spominje u paragrafu #675: Zavodljiva napast da se ljudski problemi riješe poricanjem Istine koju je Crkva uvijek učila i redefiniranjem grijeha kako bi se jednostavno potvrdili ljudi u njihovim moralnim odabirima?
U ovom zbunjujućem vremenu kada se sve čini podložno kritici, redefiniranju i preispitivanju, izuzetno je važno ponovno potvrditi vječne i nepromjenjive stvarnosti Istine. Bog, Sveto Pismo, predivni nauk naše Vjere, neprocjenjivi dar ljudske naravi i identitet i poslanje Crkve se ne mijenjaju.
Mi se možemo mijenjati, nadamo se nabolje, kako rastemo u razumijevanju tih bezvremenskih darova koje nam je Bog otkrio, ali nemamo moć redefinirati ili prilagoditi ono što nam je Gospodin dao samo kako bismo se prilagodili trenutnim kulturnim trendovima.
Ne postoji brži ili lakši način da Crkva postane nemoćna i nevažna nego slijediti kulturni zeitgeist. Umjesto toga, moramo hrabro i s ljubavlju stajati u blistavom svjetlu Gospodina, poučavajući Istinu koja nam je dana kao trajno jamstvo ljudske slobode i dostojanstva, te suosjećajno pratiti one koji se bore i ne uspijevaju prihvatiti i živjeti aspekte te Istine.
Svi smo mi grešnici. Unatoč tvrdnjama suprotnog, moguće je i treba biti vjeran i pastirski u isto vrijeme. Možemo slijediti Isusov primjer kada su farizeji doveli pred Njega ženu zatečenu u preljubu. Vjerski učitelji tog vremena pokušavali su uhvatiti Isusa u zamku: mogao je ili potvrditi Mojsijev zakon i proglasiti ženu zaslužnom smrti (i činiti se kao pobunjenik, budući da je po zakonu samo rimska vlada imala pravo na smrtnu kaznu), ili je mogao oklijevati (i činiti se mlakim Židovom koji prezire Mojsijev zakon). Umjesto toga, Isus je izabrao treću i bolju opciju: osuditi djelo (“Idi i od sada ne griješi više”) ali ne i osobu (“Ni ja te ne osuđujem” [Iv 8,11]).
Danas se često suočavamo s dvije mogućnosti: biti vjeran crkvenom nauku i osuditi osobu, ili biti pastirski i ublažiti crkveni nauk kako bismo pokazali suosjećanje. Moramo slijediti Isusov treći i bolji način: voljeti osobu dijeleći istinu; biti milosrdni i suosjećajni dok istovremeno uzdižemo ono što je za nju istinski dobro.
Možemo duboko naštetiti bratu ili sestri ako im ne ponudimo puninu crkvenog nauka, baš kao što im možemo naštetiti ako ih ne volimo i ne pratimo u njihovoj boli, boli i borbi. Svaki od nas naginje jednom od ovih pristupa više od drugog. Koji god bio naš osobni preferirani pristup, moramo raditi na tome da izvučemo ono što je dobro i istinito iz oba pristupa i ostavimo iza sebe ono što je pogrešno dok slijedimo Isusov treći put.
Ova fuzija istine i ljubavi obilježje je Isusovog identiteta i poslanja, i tako mora biti i za nas. Ono što nam sada treba jest preuzeti ovaj misionarski identitet, živjeti ga Isusovim cjelovitim pristupom i ponuditi ranjenom svijetu milost, oprost, nadu i ljubav koje nalazimo u Crkvi.
Biskup Donald J. Hying
