Često se zna čuti kako u ‘stara’ vremena vjernici, pogotovo oni sa sela, nisu razumjeli latinski pa time nisu ni razumjeli što se događa za vrijeme misnog slavlja. No s druge strane, čini se da su bili pobožniji od današnjeg svijeta. Kako je to bilo moguće?
Odgovor je jednostavan: katoličanstvo; ili, ako želite, poslušnost.
Neobrazovana žena koja je molila svoju krunicu za vrijeme mise, ili je jednostavno zadovoljna pobožno slušala, ili je čak imala pristup misalu s prijevodom, bila je puno pametnija u jednoj stvari od mnogih seoskih ljekarnika ili obrazovanih zemljoposjednika (svi bez sumnje sa znanjem latinskog i grčkog, te povijesti i filozofije) – ona je imala dovoljno poniznosti prihvatiti ono što joj Crkva daje.
Za nju uopoće nije bilo upitno da li joj ovakva misa odgovara ili ne. Niti da li bi ovaj čudan jezik mogao “nauditi” njezinim “osjećajima”, u smislu da se osjeća “isključena”. Nije joj palo napamet tražiti od Crkve da mijenja misu kako bi postala nešto s čime bi se ona mogla poistovjetiti.
U to vrijeme, ljudi nisu sebe stavljali u središte svemira. Stavljali su Boga. Ako su bili skromnog stanja, to im je pomoglo da se nose sa svojom situacijom, u pobožnoj poniznosti, i da se uzdignu do duhovne sfere. Latinska misa bila je za njih, na isti način kao i dobra i loša vremena, dio Bogom danog poretka stvari. Oni možda nisu razumjeli ni riječi, ali su znali da je to za njihovo dobro, i upravo onako kako bi trebalo biti.
Koliko su samo mudra, koliko čvrsto i robusno pravovjerna su bila ovakva ponizna razmišljanja! Puno, puno pametnije nego biti obrazovan, pa onda zlostavljati svojim obrazovanjem da bi se dovelo u pitanje i samo Nebo, odnosno način na koji se nebeske stvari provode ovdje na zemlji.
Ista žena sa sela bi se sigurno šokirala da joj je rečeno kako će se Nebo spustiti na zemlju da bude na njezinoj razini; da će Misa odsada biti na narodnom jeziku, tako da ona može “razumjeti”; jer je preglupa da se nosi s uzvišenom stvarnošću oko sebe, a time i ta stvarnost će biti zaglupljena, tako da možete doći do nje, dotaknuti je i popričati s njom, zahvaljujući ljudima s manje vjere nego što ju je ona imala u malome prstu.
Ali vidite, ta žena je u stvari bila dovoljno pametna: ona se savršeno dobro mogla nositi s nadnaravnom prirodom mise; bila je previše pametna da odbije Misterij samo zato što nije mogla razumjeti; ona je pozdravila susret sa Stvarnošću koja je daleko iznad nje i mnogo veća od nje; ona je bila sretna što je ova nadnaravna stvarnost za nju dostupna na način kako se Gospodin pobrinuo. Ako se osjećala vrlo malenom, to je zato što je bila dovoljno pametna da to razumije, i da razumije da smo svi takvi.
Poslušnost. Podređenost. Poniznost. To je put u Nebo.
Znanje koje nekoga dovede do toga da počne preispitivati (pa i mijenjati) samu Istinu nije mudrost, nego ludost. Bolje se roditi, živjeti i umrijeti kao ponizan seljak koji prihvaća Istinu, nego postati izuzetno učen čovjek koji je dovodi u pitanje.
To je, mislim, razlog zbog čega su ti seljaci ne samo prihvatili, nego voljeli tu neshvatljivu misu koju su slušali svaki dan. Kada se pogled s neba spušta na njih i pokazuje veliko čudo, oni nisu zahtijevali da im se prilagodi, oni su u potpunosti razumjeli važnost i svetost čuda. Možda im je čak i sama činjenica da nisu mogli razumjeti jezik pomogla da bolje shvate tu svetost. Rečeno im je, na jednostavan način, da je misa dar Neba.
Kada su umrli, ovi ponizni seljaci su imali, u većini slučajeva, daleko bolje izglede za Nebo od onih koji su zbog svoje inteligencije i obrazovanje napravili štetu koja je mogla izravno ugroziti i njihovo spasenje.
