Ruka je Boga našega ispružena da blagoslovi sve one koji ga traže; njegova snaga i gnjev njegov nad onima su koji ga ostavljaju“.
Postoji tanka granica između moralne razboritosti i moralnog kukavičluka, a još je tanja granica između povjerenja i nepovjerenja u Boga. Priznajem da razlikovanje ovih stvari može biti teško. Ali moleći se prije koji dan sjetio sam se Ezre, otkrivši nešto o čemu svi mi moramo razmišljati češće nego što činimo.
Kao što će se mnogi čitatelji sjetiti, svećeniku Ezri je perzijski kralj Kir dopustio da predvodi židovsku zajednicu iz progonstva natrag u Jeruzalem, kako bi obnovio Gospodinov hram. Pripremio se i na kraju okupio sve one koji će ga pratiti od obala rijeke Ahave. Tada je Ezra, unatoč tome što se moglo očekivati da će to biti opasno putovanje, odlučio ne koristiti zaštitu koju mu je Kir dopustio. Evo kako to Ezra objašnjava:
„Ja sam ondje, kraj rijeke Ahave, proglasio post: da bismo se ponizili pred Bogom svojim i od njega izmolili sretan put sebi, svojoj djeci i svemu blagu svojem. Jer bih se stidio moliti od kralja vojske i konjanika da nas štite putem od neprijatelja; izjavili smo, naprotiv, kralju: „Ruka je Boga našega ispružena da blagoslovi sve one koji ga traže; njegova snaga i gnjev njegov nad onima su koji ga ostavljaju“. I tako smo postili i molili Boga svoga na ovu nakanu, i on nas usliša“ (Ezr 8, 21-23).
Čini mi se da se Crkva nije sramila osloniti na svjetovnu moć i autoritet u svome odgovoru na COVID. Drugi način da se izrazimo jest da se Crkvi nije bilo neugodno osloniti na državu, a ne na Boga, jer bi to bilo priznanje naše vlastite nepriličnosti.
Pretpostavljam kako će mnogi koji sada razmišljaju o Ezrinoj motivaciji da krene prema Jeruzalemu, ne poduzimajući sve svjetovne mjere opreza, prepoznati nešto što je (ili bi) trebalo biti značajnije prisutno u svim katoličkim odlukama donesenim oko COVID-a. To se jasnije trebalo vidjeti kod pape i biskupa koji su tako brzo onemogućili pristup sakramentima; trebalo je biti prisutno kod katolika u crkvenim klupama koji su se tako brzo odlučili držati podalje od sakramenata dok ih država ne proglasi apsolutno sigurnima; i daleko značajnije prisutno kod svih onih koji su sretni ostali daleko, često se slažući sa svjetovnim vlastima da je religija samo neobvezna stvar izbora i sentimenta.
Da, svi smo bili zatečeni i iznenađeni. Prepoznali smo da smo dva puta prevareni na isti način i shvatili da smo ga drugi put mogli prepoznati. Ezra, međutim, nije bio prevaren ni prvi put. Znao je da je povjerenje u Boga više od pobožne misli, jer je prepoznao Boga kao sam temelj vjerničkog načina života. Moramo to prepoznati.
Kada napokon odrastemo, trebali bismo željeti biti poput Ezre.
