Već dulje vrijeme mnogi vjernici su zabrinuti da će njemački sinodalni put dovesti do raskola u Crkvi. Taj njemački sinodalni put sada je završen. I postoji, po svim praktičnim pokazateljima, raskol. Ono što su predložili nije u skladu s nepromjenjivom učiteljskom tradicijom Crkve – osobito u pogledu spolnog morala i ređenja žena i oženjenih svećenika.
Iako je vatikanski Dikasterij za nauk vjere izrazio svoju zabrinutost, nije poduzeto ništa značajno kako bi se ispravila doktrinarna i moralna pitanja. Štoviše, dok Papa Franjo kritizira američku Crkvu, o Crkvi u Njemačkoj ostaje gotovo šutljiv.
I kao što se predviđalo, htio to papa Franjo ili ne, ovaj njemački sinodalni put sada je postao neka vrsta predloška za Sinodu o sinodalnosti koja počinje ovaj tjedan i nastavit će kroz mjesecu listopad. Isto tako, Sinoda o sinodalnosti – usprkos čestim tvrdnjama njezinih glavnih organizatora da joj ‘nije namjera mijenjati doktrinu, već da je samo prilika za “zajednički hod”, slušanje i dijalog’ – vrlo lako može biti prikriveni način da se papina teološka i crkvena ideološka agenda afirmira i na kraju i provede.
Doista postoje konkretni znakovi da bi moglo biti tako. Papa Franjo je u više navrata izrazio želju za potpunom transparentnošću. Ništa što je značajno za dobrobit cijele Crkve ne smije se tajiti iza zatvorenih vrata, rekao je. Trebali bi postojati otvoreni i iskreni razgovori između svih uključenih strana.
Posljednjih tjedana, međutim, rečeno nam je da bi Vatikanski ured za komunikacije mogao biti jedini službeni kanal informacija ili zahtjeva za intervjue. Mogu postojati samo tjedni brifinzi; u prošlosti su bili skoro svakodnevni. Novinari su primijetili da to nije u skladu s načelom otvorenosti i transparentnosti.
I, naravno, uvijek postoji zabrinutost da će ono što će Vatikanski ured za komuniciranje reći tijekom konferencija za tisak, kao i pisani transkripti koje će osigurati, biti pročišćeni tako da povoljno odražavaju papinu vlastitu agendu. Možemo se nadati da to neće biti slučaj, ali presedani na prethodnim sinodama nisu ohrabrujući.
Štoviše, iako je Franjo s pravom ustvrdio da Sinoda nije televizijska emisija, ono što će uz stroga ograničenja izvješćivanja ipak izostati jest sinodska drama, odnosno analiza vijesti i raznih procjena iz različitih perspektiva od strane raznih izvjestitelja – procjena nekoliko teoloških i filozofskih frakcija na licu mjesta i napetosti među sudionicima.
Unatoč svim razgovorima o sinodalnoj crkvi, Crkvi u kojoj je vlast decentralizirana i provodi se na lokaliziraniji način, Franjo je tijekom godina preuzimao sve više i više ovlasti samo za sebe. Izdao je desetke motu proprija, to jest papinskih dekreta kojima je postao jedini autoritet nad mnoštvom crkvenih pitanja. Takvo centraliziranje moći u jednom čovjeku, međutim, potkopava legitimni autoritet drugih, ne samo unutar vatikanske kurije, nego i među biskupima općenito.
Iako je Franjo imenovao dostojne ljude za episkopat, on nastavlja birati druge koji imaju sumnjive poglede na doktrinarno i moralno učenje Crkve. To je osobito slučaj među onima koje je sam uzdigao u Sveti zbor kardinala. Ovaj obrazac je posebno obeshrabrujući jer su mnogi lojalni i vjerni biskupi preskočeni.
Ali još uvijek živim u nadi. Vjerujem da će katolički vjernici, posebno u Sjedinjenim Državama, Poljskoj, (Hrvatskoj?) i zemljama u razvoju, posebno u Africi, ostati odani Evanđelju Isusa Krista i vječno živoj magistralnoj tradiciji Katoličke Crkve. Čineći tako, Crkva će se oduprijeti zlu i ostati vječna Kristova zaručnica. Možemo biti uvjereni da će, uz Božju volju, istina pobijediti. I imamo obećanje od najvišeg autoriteta da vrata pakla neće nadvladati.
