Njemački romanopisac Martin Mosenbach, također poznat po svojim elokventnim i istaknutim obranama tradicionalne latinske mise, artikulirao je određeni problem s kojim se danas suočavaju mnogi vjernici- naime, problem određene samosvijesti i kritičkog duha koji nagriza naš molitveni život. Evo što on kaže:
Možda najveća šteta nastala zbog reforme mise pod papom Pavlom VI. (uz daljnji proces koji je ovo nadmašio), najveći duhovni nedostatak, je ovo: Mi smo sada jednostavno dužni govoriti o liturgiji. Čak i oni koji žele sačuvati liturgiju i moliti u duhu liturgije, kao i oni koji čine velike žrtve kako bi joj ostali vjerni- svi su izgubili nešto neprocjenjivo, naime, nevinost prihvaćanja onoga što je Bogom dano, onoga što dolazi čovjeku kao dar s neba. Mi koji smo branitelji velike i svete liturgije, u klasičnoj rimskoj liturgiji, postali smo – i u malim i u velikim stvarima- liturgijski stručnjaci. Kako bi se suprotstavili argumentima reforme, koja je poduprta raznim tehničkim, arheološkim i povijesnim znanostima, morali smo uroniti u pitanja bogoslužja i liturgije- nešto što je potpuno strano religioznom čovjeku. Dopustili smo da nas dovedu do toga da gledamo na liturgiju s učenog i pravnog stajališta. Što je apsolutno neophodno za pravu liturgiju? Kada je hir svećenika podnošljiv, a kada postaje neprihvatljiv?… Navikli su nas prihvaćati liturgiju na temelju minimalnih uvjeta, a kriteriji bi trebali biti maksimalni. I na kraju, počeli smo procjenjivati liturgiju – monstruozan čin! Sjedimo u klupama i pitamo se, je li ova misa valjana ili ne? Idem u crkvu susreti se s Bogom, a izlazim kao kazališni kritičar.
Za daljnju analizu ovog fenomena pogledajte članak pod naslovom Moseback’s Paradox na stranici 1Peter5
