Problem s pitanjem “Zašto Bog čini ljude homoseksualcima?” je što sadrži lažnu premisu koja, nužno, vodi do pogrešnog zaključka.
Razmotrite sljedeći silogizam:
Glavna premisa: Sve što je Bog stvorio je dobro.
Manja premisa: Bog je stvorio homoseksualnu orijentaciju.
Zaključak: Dakle, homoseksualna orijentacija je dobra.
Da bi zaključak bio valjan, obje premise moraju biti istinite. No dok Sveto pismo podržava glavnu premisu, ono ne podržava sporednu. Bog nije stvorio homoseksualnu orijentaciju niti učinio ljude homoseksualcima, kao što nije učinio djecu deformiranom.
Bilo da se radi o Downovom sindromu, autizmu, ili homoseksualnoj želji, to nije “dobro” koje je stvorio Bog, već prije abnormalnost koja proizlazi iz Pada: abnormalnosti jer su iskrivljenja njihova izvornog dizajna koja ometaju normalno funkcioniranje; posljedice pada jer je grijeh, nakon što je oslobođen, iznjedrio moralni virus generirajući kaskadu patologija koje su ostavile čovječanstvo i čitavu kreaciju frustriranima u dobrom životu koji je Stvoritelj namijenio.
Dobra vijest je da homoseksualna sklonost sama po sebi nije grijeh. Istospolna privlačnost ne razlikuje se od drugih želja koje su u suprotnosti sa stvorenim poretkom: sve su proizvodi Pada propagiranog neuređenom kombinacijom prirode i odgoja.
Loša vijest je da su učinci pada univerzalni, takvi da svi imamo grešnu sklonost, bilo da smo ljuti, nasilni, ogovaramo, kao i homoseksualnost ili “još puno toga”. Dobra vijest je da su naše želje samo to i ništa više, dok se na njih ne djeluje; a čak i tada, oni su oprostivi počinitelju koji se kaje. Dakle, pitanje nije imamo li grešnu orijentaciju, nego što radimo s orijentacijom koju imamo.
Ako racionaliziram da je moja sklonost ljutnji “božji dar” i opravdavam svoje ispade kao proizvode svoje genetske strukture, ne živim u skladu s Isusovim učenjem. Isto vrijedi i za one koji se izjašnjavaju kao kršćani dok svoju homoseksualnost prihvaćaju kao božanski blagoslov.
Središnja poruka Isusove službe bila je Evanđelje Kraljevstva. Ali to je Evanđelje imalo uvjet – radikalan poziv na pokajanje. Dakle, definirajuće oznake kršćanina uključuju predanost preobrazbi koju prati rastuća (ali ne i potpuna) sposobnost da se nadvlada kušnja.
Osoba koja postavi krivo pitanje je poput čovjeka koji se ukrca na vlak koji ide u krivom smjeru. Svi njegovi pokreti neće ga dovesti korak bliže u pravom smjeru, sa svakim zaustavljanjem zvižduka još je jednim korakom dalje od točnog odredišta.
Ali gore je od toga. Pogrešno pitanje dovodi do neistina koje nastavljaju daljnje neistine i povećavaju negativne posljedice.
Jer ako je istospolna orijentacija moralno dobro, onda su to i istospolne želje, prakse, predane veze i “brak”. Ako je Bog dobar i Bog je ljude stvorio homoseksualcima, onda homoseksualna privlačnost nije iskušenje kojem se treba oduprijeti, već dar koji treba prihvatiti, uživati i slaviti. Zapravo, nije samo prirodno i zdravo za homoseksualce imati gay seks; za njih je neprirodno, opasno, pa čak i grešno imati heteroseksualne odnose.
Ali to nije ništa novo; okretanje ploče Božjeg dekaloga i njegovih zapovijedi ide sve do Edena.
Kada se Adam suočio s Bogom o njegovom grijehu, on se pokušao osloboditi krivnje traženjem žrtvenog jarca: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.” Drugim riječima, “Ne možeš me smatrati krivim za situaciju u koju si me doveo!”
Ta obrana nije uspjela za Adama, a ne radi ni za nas. Jer, kako upozorava sveti Jakov, dok je u iskušenju, nitko ne bi trebao reći: “Bog me iskušava.” Jer Bog ne može biti iskušavan zlom, a sam ne iskušava nikoga. Umjesto toga, iskušenje se javlja kada je netko privučen i zaveden vlastitom željom. Tada se želja začne i rađa grijehom, a taj grijeh, kada dostigne puni rast, rađa smrt.
Posljedično, pravo pitanje o bilo kakvom iskušenju, želji, dispoziciji ili “orijentaciji” nije zašto me je Bog stvorio ovakvim, nego što On od mene očekuje. Jer nije važno zašto to imam ili odakle dolazi, već što radim u vezi s tim: prihvaćam li to kao neizbježni dio onoga “tko sam” koji mora biti zadovoljen kako ne bih nestao kao ljudsko biće? Ili to odbacujem kao neprirodnu, nenormalnu i disfunkcionalnu patologiju koju treba nadvladati ako želim biti, prema riječima svetog Ireneja, “slava Božja… potpuno živ čovjek?”
Jedan izbor vodi niz spiralu smrti stalno rastućih zahtjeva i sve manjeg zadovoljstva; drugi, do života u izobilju.
