Poštedi nas, Gospodine, još tri godine Sinode o sinodalnosti.
Unatoč mjesecima priprema koji su kulminirali na Sinodskim sjednicama prošlog listopada – unatoč stotinama sastanaka, tisućama stranica dokumentacije, sesijama osluškivanja, intervjuima, člancima u časopisima i govorima – velika većina vjernih katolika i dalje ima vrlo malo razumijevanja što “sinodalnost” zapravo znači. Čak i među onima koji misle da razumiju pojam, raspon mišljenja je toliko širok da dokazuje – vrlo malo razumijemo što “sinodalnost” znači.
Najava da je papa Franjo odobrio trogodišnje produljenje ovog bolnog procesa trebala bi probuditi suosjećanje prema Sizifu. No, je li doista moguće da naši crkveni vođe toliko ne razumiju stvarnost da ne vide uzaludnost ove beskrajne misije?
Budući da je najava o produženju (koju je dao kardinal Mario Grech, glavni tajnik Sinode) objavljena dok je papa Franjo bio u bolnici, može se zaključiti da je Papa zabrinut da osigura rezultate ovog, svog najambicioznijeg projekta, prije završetka svog pontifikata. Ili jednako vjerojatno, možda drugi vatikanski dužnosnici žele osigurati da njihov utjecaj ostane čak i ako Papa oslabi.
Bez obzira na razloge ovog trenutka, najava da moramo izdržati još tri godine procesa je poražavajuća. Tri godine morat ćemo izdržati raspravu koja se opsesivno fokusira na proces sinodalnosti umjesto na konkretne izazove s kojima se Crkva suočava. U svakoj biskupiji šačica posvećenih katolika sjedit će na beskonačnim sastancima odbora, nadajući se da će imati makar minimalan utjecaj na konačni ishod – ali znajući da će njihove ideje biti filtrirane kroz uredničke komisije pažljivo odabranih “stručnjaka” koji već imaju svoje vlastite ideje.
Dissenti, odlučni promijeniti crkvena učenja i praksu, s oduševljenjem će prihvatiti priliku za daljnje rasprave o tome kako bi se Crkva trebala mijenjati. Isto će učiniti i kritičari katoličanstva, koji su pozvani da se uključe u raspravu. Katolici zaposleni u Crkvi – biskupijski i župni djelatnici, administratori župnih škola, profesionalni teolozi i “crkveni miševi” koji vrebaju po kutovima crkvene hijerarhije – imat će više prilika da se uključe u ovu “zabavu”. No, velika većina katolika ostat će po strani, pitajući se kako se cijeli ovaj proces razlikuje od trkačkog kruga u “Alisi u Zemlji čudesa”.
Nema sumnje da će organizatori Sinodskog procesa – kojih ima mnogo – ponovno izraziti svoju iskrenu želju da svi budu uključeni. No, jednostavna istina je da malo tko želi sudjelovati.
Unatoč hrabrim naporima organizatora u području odnosa s javnošću, Sinoda o sinodalnosti nikada nije bila tema općeg razgovora, čak ni među najpredanijim katoličkim laicima. Vijesti o procesu uvijek su bile ograničene na katoličke medije, koji imaju ograničen doseg. Gotovo je nemoguće ovu priču prodati sekularnim medijima. (Samo pokušajte zamisliti kako bi to izgledalo: “Biskupi će se sastati kako bi razgovarali o čemu bi trebali razgovarati…”)
Čak i među onim katolicima koji su nešto čuli o ovoj Sinodi, nedostatak entuzijazma je očigledan. O čemu će biskupi zapravo raspravljati 2028. godine, ako se ovaj proces nastavi prema rasporedu, nije pitanje koje danas zaokuplja laičke katolike.
A što je na njihovim umovima? O kojoj bi temi vođe Crkve diljem svijeta trebali raspravljati na sljedećoj općoj sjednici Sinode, umjesto da ponovno analiziraju prethodnu temu? Evo prijedloga: Suočavanje s realnošću da sve veći broj katolika – osobito mladih – nije posebno zainteresiran za bilo što što Crkva kaže. Za doista misionarsku Crkvu, ovo je ključni izazov našeg vremena.
Umjesto da provede još tri godine raspravljajući o tome kako bi se Crkva trebala mijenjati, zašto se radije ne bi usredotočili na to kako bi Crkva mogla mijenjati svijet?
I tako dolazimo do pravovremenog pogleda na svetog Patrika i što je učinio – a što nije – u Irskoj. Mogao je odustati od svojih misionarskih ambicija, misleći da poganska kultura nije spremna za Evanđelje. Mogao je napraviti kompromis s tom kulturom, tražeći načine za suradnju s druidima. Ili je mogao sazvati malobrojne misionare koji su već bili u Irskoj, redovnike koji su doplovili iz Egipta kako bi osnovali zajednice, pa možda čak i druide, kako bi raspravili kako se poruka Evanđelja može prilagoditi ukusu vremena.
Umjesto toga, sveti Patrik se bacio u tu pogansku kulturu i propovijedao Evanđelje bez isprike, posvetio više od 300 drugih biskupa i obratio cijelu naciju. Priča o svetom Patriku dokazala je – ne prvi put – da se poruka Evanđelja “prodaje”. Ljudi žude za Radosnom vijesti: za samim sadržajem, a ne za raspravama o tome kako je upakirana i isporučena.
Svake godine na blagdan svetog Patrika ponavljam svoj sarkastični prijedlog da sveti Patrik bude proglašen zaštitnikom zatvaranja župnih crkava – upravo zato što ne mogu zamisliti da bi sveti Patrik zatvorio neku crkvu; bio je previše zauzet otvaranjem novih. Jednako tako, ne mogu zamisliti da bi sveti Patrik imao strpljenja izdržati još tri godine rasprava o “sinodalnosti”, kada ima toliko drugog posla koji treba obaviti kako bi se svijet doveo do spoznaje Isusa Krista.
