Papa Franjo primio je 8. kolovoza u audijenciju José-Lluisa Serrana Pentalanta, biskupa koadjutora Urgella. Formalno je to izgledalo kao samo još jedan posjet jednog od brojnih novoizabranih biskupa u svijetu, ali bilo je još nešto zanimljivo u vezi s ovim susretom. Biskup Urgella je, uz predsjednika Francuske Republike, također suprinc malene države Andore, male enklave-države između Francuske i Španjolske u Pirinejima.
Biskup Serrano, po nacionalnosti Katalonac, koji je nekoć radio u Državnom tajništvu, preuzeo je biskupiju koja ima posebnu vezu s Andorom. Značajno je da preuzima biskupiju nakon samo nekoliko mjeseci služenja kao koadjutor biskupa Joana Enrica Vivesa i Sicilia, koji je 24. srpnja dosegao kanonsku dob za umirovljenje.
Širi kontekst je da Andora trenutno ima premijera koji je otvoreni homoseksualac i snažno se zalažu za legalizaciju pobačaja. Zbog ove posljednje činjenice, neki su predložili da Sveta Stolica prihvati promjenu u ustavu Andore koja bi dopustila da biskup Urgella ne bude više suprinc Andore, jer Vatikan ne želi sudjelovati u ovoj legalizaciji.
Ali mora li se Sveta Stolica doista odreći počasnog naslova kako bi konačno bila u miru sa svijetom? Mora li Sveta Stolica doista napustiti drevne tradicije, iako stoljetne, kako bi ispunila svoje poslanje u društvu?
Takva spremnost da se odrekne naizgled tradicionalnih prava nije nužan suvremeni imperativ, kao što primjer Francuske ilustrira. Unatoč svom duboko ukorijenjenom sekularizmu, institucije Francuske Republike zadržale su za predsjednika status suprinca Andore, kao i tradicionalno pravo da dodjeljuje crveni zucchetto novim kardinalima koji žive na francuskom tlu. Osim toga, predsjednik Francuske ostaje kanonik Lateranske bazilike svetog Ivana, što je pravo naslijeđeno od francuske kraljevske porodice. Ipak, Katolička crkva pod papom Franjom radije prekida neke tradicije, izbjegava ih kada se mogu činiti kontroverznima ili ih ispražnjava od značenja u ime obnove.
Primjerice, papa Franjo promijenio je vatikanski protokol susreta s šefovima država, dopustivši da ga rastavljeni i ponovno vjenčani mogu posjećivati s novim bračnim partnerom. Prije ove promjene, drugi bračni drug je predstavljen kasnije i nije se smatrao dijelom izaslanstva, jer papa ne može priznati brak koji je nastao kršenjem sakramentalnog zavjeta. Ovo odstupanje od tradicije dogodilo se na samom početku pontifikata, prvi put kada je papu Franju posjetio tadašnji argentinski predsjednik Mauricio Macri. Nedavno je papa pokazao interes za promjenu obreda papinskih pogreba.
Spremnost Vatikana na odricanje od već spomenutih institucionalnih privilegija riskira svođenje Crkve na status samo još jedne svjetovne agencije i može se protumačiti kao priznanje da svjetovne vlasti imaju više ovlasti od Crkve. Taj dojam Crkve možemo vidjeti u slučaju Belgijanke koja je podnijela pravnu tužbu protiv Crkve jer joj je uskratila pristup đakonatu i dobila je tužbu na sudu, kao da je Crkva samo još jedno radno mjesto.
Ipak, slijeđenje ovog puta ugrožava sposobnost Crkve da djelotvorno evangelizira jer više ne razumije svoju jedinstvenu ulogu u svijetu. To zauzvrat ima učinak daljnjeg poticanja potpore pokretu tradicionalnih katolika, jer zadržavaju bolji osjećaj identiteta i povijesti katolicizma.
Obnova Crkve ne mora značiti odbacivanje njezine prošlosti i prepuštanje sekularnoj stvarnosti. No, velika je briga što klerici i prelati sposobni voditi Crkvu često odlaze jedan za drugim u mirovinu.
