Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, puno smo komentirali društvena i politička zbivanja jer se trenutno događa mnogo toga što je od iznimne važnosti za sve nas.
Međutim, možemo se izgubiti u svemu tome i zaboraviti da je Bog i dalje vjeran svojim obećanjima prema onima koji drže njegovu riječ.
Sluga Božji Fulton Sheen upozorio je kako je prava kriza s kojom se suočava moderni čovjek to što je zaboravio da ima dušu koju treba spasiti.
Mnogi nisu svjesni što se u povijesti dogodilo za spasenje čovječanstva; narodi su kao ovce bez pastira, oni ne znaju – ili ne žele znati – da postoji samo jedan Put, Istina i Život koji odgovaraju na najdublja pitanja ljudskog srca i duše.
Ako čovjek izgubi dušu, onda je krivica njegova. Nije krivica na Bogu koji ga je došao tražiti, zazivao s križa i nastavio ga tražiti svaki trenutak života dok mu nije ponestalo dodijeljeno vrijeme.
To je prava tragedija krize, jer je bilo samo potrebno da duša prestane trčati i okrene se Kristu – Deus tu converus vivificabis nos et plebs tua laetabitur in te. (Zar nas nećeš opet oživiti da se narod tvoj raduje u tebi?).
Za pokajanog grešnika, povratak Kristu ne bi predstavljao dug put, jer bi otkrio da je Krist cijelo vrijeme bio odmah iza njega. Prokleta duša sama je pobjegla u provaliju gdje je Krist više nije mogao slijediti, u bezdan vječnog plača i škrguta zubi.
Koliko god bi ovaj život ponekad mogao postati neizvjestan, katolici znaju da su smrt i presuda sigurni za svako ljudsko biće.
Za one koji umiru u stanju milosti, to jest u stanju prijateljstva s Bogom, gdje duša nosi istinski odraz samog božanskog života, vječno blaženstvo je sada sigurno. Duša će se pojaviti pred vječnim Spasiteljem i Sucem na Sudu, odjevena u vjenčanicu, spremna primiti pohvalu od Krista: Euge serve et bone! „Bravo, dobri i vjerni slugo! Budući da si bio vjeran u maloj stvari“, to jest sačuvali ste milost koja vam je dana na krštenju, „postavit ću te nad mnogima“.
Ali prije nego što naš Spasitelj uspije dovršiti poziv da uđemo u „radost našega Učitelja“, blaženu i vječnu Viziju Svetog Trojstva, neke duše moraju primijetiti stvari o njima samima.
Neometana od tijela, bez svijeta i materije koje bi joj odvratile pažnju ili se vezale za nju, duša stoji pred Gospodinom s punom spoznajom da ju je stvorio, otkupio i da na nju ima puno pravo.
U nazočnosti savršene istine, svjetlosti i ljubavi koja rasvjetljuje cijelo bića i neodoljivo ju privlače, duša primjećuje mrlje na vjenčanom ruhu – hrđave tragove neurednih privrženosti, nepokajanih grijeha i vremenitih kazni za oproštene grijehe – i shvaća kako je sve patnje i kušnje providonosno poslao Spasitelj. Čovjek stoji pred Kristom sa svojim križem u ruci, koji ga je pokušao očistiti tijekom zemaljskog boravka, ali ga je on prilično zanemario.
Duša se želi svega toga očistiti prije nego što uđe u svadbenu gozbu. Neodoljiva privlačnost prema Kristu da zauvijek bude s Njim u slavi, zapravo prisiljava dušu da želi pročišćenje vatrom u čistilištu kako bi se učinila sposobnom za slavu i tamo svojevoljno zauzela svoje mjesto.
Duša je ujedno sveta i siromašna.
Sveta jer je to potvrđeno u milosti. Duša zna da će definitivno vidjeti Boga i zauvijek biti s Njime, a time dolazi istinska radost.
Siromašna jer se morala povući od Krista na vrijeme koje je On odredio. Duša žeđa za tom blaženom vizijom Boga s neopisivom čežnjom preko misa, molitvi i djela milosrđa prema vjernicima ovdje na zemlji kako bi skratila čekanje.
Duše pate intenzivno, istovremeno u boli zbog gubitka i čežnje. Zato te duše mole i zagovaraju da im se omogući vječni počinak. Uz vjerodostojno obećanje da će se moliti za one koji su im pomogli u oslobađanju.
Studeni je mjesec svetih duša, usred kojih se jednog dana možemo i sami naći.
Kako se približavamo kraju mjeseca, ne zaboravite se moliti za duše u Čistilištu, da se oslobode svojih grijeha, i podsjećajte se svakodnevno korisnosti kušnji koje nama šalje voljeni Spasitelj, kako bismo ih izbjegli, prije nego nas pozove iz ovoga života u vječnost.
Izvor
