Rečeno nam je da sinoda o sinodalnosti nije o teologiji. Niti o nauku. Niti o omiljenim temama “medija”: LGBT zajednici, ređenju žena, oženjenim svećenicima… Niti joj je namjera potkopati ili zamijeniti hijerarhijsku prirodu Crkve ili demokratizirati proces donošenja odluka. Sinoda o sinodalnosti je – barem ove godine – o razlučivanju “što je sinodalnost”.
U međuvremenu, ovih dana, jedan teolog pozvan da govori pred cijelom Sinodom najavio je da, “Kada postignemo konsenzus da je Crkva konstitutivno sinodalna, morat ćemo ponovno promisliti cijelu Crkvu, sve institucije, cijeli život Crkve- u sinodskom smislu.” Biskup sudionik otvoreno je potvrdio da će biti potrebno odstupiti od apostolske tradicije. I daleko od toga da su oni jedini koji iznose tako radikalne tvrdnje.
Ali svi ćemo imati priliku malo prosuditi ove tvrdnje kroz ovaj tjedan, nakon objave onoga što se naziva “kratkim” konačnim izvješćem, odnosno “Pismom narodu Božjem”. Možda ćemo tada znati je li sinodalnost sada čvrsto među nama, ili nas čeka daljnje sinodaliziranje. Duh Sveti do sada nije se izjasnio.
Da prilagodim izlizanu frazu, možda vas ne zanima teologija, ali teologija se zanima za vas. Doista, usprkos sinodalnim tvrdnjama, od teologije se ne može pobjeći.
Stoga bi moglo biti korisno upustiti se u malo teološkog “nazadnjaštva” ovdje – budući da bi se sinoda trebala baviti otkrivanjem boljih načina kako ljude dovesti Isusu Kristu, iako se o Njemu nije puno raspravljalo na svim ovim sastancima proteklog tjedana.
Jedan od načina razumijevanja napetosti i zabune oko Sinode je pogled na staru raspravu o tome jesu li intelekt ili volja primarni u ljudskoj duši. Krajnje pojednostavljeno, tomisti su vjerovali da je to ono prvo, franjevci drugo. Danas smo, međutim, tako daleko od ozbiljne teološke misli – a trominutne intervencije na Sinodi ne dopuštaju ozbiljne rasprave.
Sam Isus je “uvrijedio” mnoge ljude, čak i koristeći izraze kao što su licemjer, leglo gujino, obijeljeni grobovi. Katolici, uključujući papu, nisu utjelovljeni Bog i trebali bi samo pokušavati oponašati Spasitelja u tom pogledu. Ali postoji moralna strogost u načinu na koji se Isus Krist očitovao u našem svijetu, koji se čini gotovo anti-kršćanskim onima koji dobrodošlicu, otvorenost, pratnju i ljudsko dostojanstvo čine jedinim obilježjima Radosne vijesti.
No ne mora biti ovako. Na skromnoj ljudskoj razini – opet dosta pojednostavljeno – tomisti bi rekli, ne možete voljeti ono što ne poznajete. A franjevci da nećete znati težiti i tražiti ono što ne volite. Ovdje je riječ o korisnom obogaćivanju i nema potrebe da se jedno proglašava superiornijim nad drugim.
Crkva koja primarno misli da treba slušati druge više je nalik suvremenom političaru koji traži glasove na “sastancima slušanja”, nego Mističnom Tijelu Kristovu kojemu je rečeno: “Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.” (Mt 28,19-20)
Što nas dovodi do ključnog pitanja. Prošli tjedan papa Franjo se susreo sa s. Jeannine Gramick, suosnivačicom New Ways Ministry, organizacije koja je ranije bila osuđivana zbog svog zagovaranja promjene crkvenog učenja o LGBT osobama. Našao je vremena i za američku komičarku Whoopi Goldberg, koja ga je, kaže, godinama željela upoznati zbog njegovog prihvaćanja homoseksualaca i otvorenosti prema ređenju žena.
Dakle, je li to “sinodalnost” – susretanje i slušanje svakoga tko nam želi govoriti? Ili je ovo umjesto toga ne tako suptilna poruka da su njihove “ideje” dobrodošle, u što su sestra Gramick i Goldberg uvjerene – i to javno govore.
Neki su komentatori naglasili kako ovakvi susreti ne znači nužno podržavati sve u što oni vjeruju. Ali u slučaju službe New Ways Ministry, kao što sugerira prethodno papino pismo sestri Gramick, Franjo ili vjeruje u to ili je skandalozno neinformiran o tome s kim razgovara.
U svakom slučaju, pokazalo se da sinodalnost stvara mnoga proturječja. A zadnji primjer: susret s ove dvije žene usred sinode nije razriješio napetosti koje bi sinodalnost trebala riješiti. Samo ih je pogoršao.
Doista, ako je išta postalo jasno u cijelom ovom iskustvu, to je da moraju postojati bolji načini da Crkva osmisli svoje evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu.
