Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.
Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.
Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.
Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?
Autor knjige nam daje objašnjenje:
U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).
Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.
Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.“
Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.
Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?
U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena.
Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.
