Prvi prigovor. Čini se da takve obveze nema, iako su vlade zadužene za nadzor nad stvarima koje se odnose na opće dobro u vremenitim poslovima, a pitanje javnog zdravlja, napose u vremenima zaraznih bolesti, odnosi se na opće dobro. Kao što kaže apostol: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela“ (Rim 13, 1–3).
Drugi prigovor. Država ima zakonsku ovlast da nametne izvanredne mjere radi zaštite stanovništva od zaraznih bolesti i drugih katastrofa, primjenom ovlasti koje nadjačavaju individualne ili kolektivne slobode. Isto tako čini i Crkva koja djeluje u dogovoru s državom u pitanjima od zajedničkog interesa njezinih vjernika. Kao što sveti Petar kaže: „podložite se starješinama” (1 Pt 5, 5).
Treći prigovor. Građanin bilo koje države, iako je slobodan ispitati tvrdnje vladajućih vlasti i preispitati njihovu prosudbu, nije slobodan zamijeniti svoju vlastitu prosudbu prosudbom vlasti, jer bi takva prosudba bila razdorna i destruktivna za opće dobro, ali je moralno dužan čuvati red poslušnošću u svim pitanjima pozitivnog prava koja nisu u suprotnosti s naravnim ili božanskim zakonom. Štoviše, građanin nebeskog grada ohrabren je da poslušnosti doda velikodušnost jer „ako te netko prisili jednu milju, pođi s njim dvije” (Mt 5, 41).
Četvrti prigovor. Sveti Toma kaže da je „kraj zakona početak općeg dobra” (Summa Theologiae, lib. 1 – 2, a. 96, q. 1) i stoga „svi ljudi trebaju biti podložni ljudskom zakonu” (a. 96, q. 5). Oni koji se ne pokoravaju, samom činjenicom svoje neposlušnosti nanose veliku štetu zakonu, a time i općem dobru. Upravo su onda oni sa pravom lišeni pogodnosti i mogu biti kažnjeni prikladnim kaznama. Čak i oni koji odbijaju dobrotu prema bližnjemu kroz suradnju u stvarima općeg dobra mogu sa pravom biti isključeni iz zajednice.
Nasuprot tome (Sed contra), sv. Augustin kaže da „nije naravno surađivati u gubitku većeg dobra, niti dopustiti okretanje prema većem zlu“ (Civ 19, 16). Papa Lav XIII. je rekao: „Dakle, ako bilo tko na vlasti nešto sankcionira zbog suglasnosti s načelima ispravnog razuma, ali je u biti posljedično štetno za zajednicu, onda takvo donošenje ne može imati obvezujuću snagu zakona, jer se ne odnosi na pravilo pravde i zasigurno odvodi ljude od građanskog društva” (Libertas 10).
Odgovaram da se nepravednim zakonima moramo oduprijeti, ne samo neslaganjem, nego i građanskim neposluhom, kad god bi poslušnost zakonu kršila savjest ili druge odvratila od općeg dobra.
Obveze, bile građanske ili crkvene, koje zahtijevaju korištenje medicinskih proizvoda osporene sigurnosti, učinkovitosti i moralne ispravnosti, doista mogu povrijediti savjest i odvratiti druge od općeg dobra, ili čak od vlastitog dobra i dobra onih o kojima se brinemo. Štoviše, dijeliti društvo bez očite nužde je uvijek nepravedno, jer predstavlja napad na opće dobro i ljudsko dostojanstvo.
To je istinito u pogledu na zemaljsko, a još je jači argument u pogledu na nebesko, što je u biti i predstavljeno od Gospodina, jer po Njemu „Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja“ (Ef 3, 10).
Odgovor na prvi prigovor. Premise su istinite. Pitanja javnog zdravlja odnose se na opće dobro, a nadzor nad općim dobrom pripada propisno uspostavljenim vladama koje djeluju zakonito. Iz ovih se premisa, međutim, ne može izvući zaključak da se treba poštivati dana obveza, jer se obvezom mogu prekoračiti ovlasti ili na neki drugi način nevažeći, čak i moralno nedopušten.
Odgovor na drugi prigovor. Tvrdnja da i država i Crkva mogu koristiti izvanredne ovlasti u izvanrednim vremenima je točna, ali se postavljaju određena pitanja kojim se mora ispitati svako pozivanje na takve ovlasti: prvo, je li u danom slučaju potrebna posebna zaštita općeg dobra; drugo, je li predložena zaštita doista zaštita; treće, da li je prateće narušavanje prava i sloboda što je moguće minimalnije, uz odbijanje još većeg zla od samog narušavanja prava osobe; četvrto, jesu li ovlasti usmjerene na opće dobro na način koji je kompatibilan s tim dobrom; peto, je li provedba zakona u skladu s moralnim zakonom; šesto, jesu li takvi utvrđeni zakoni pravedni zakoni; sedmo, služe li oni ispravnom ili nekakvom drugom cilju.
Odgovor na treći prigovor. Ovaj prigovor ne uspijeva ako uvjet „u svim stvarima koje se odnose na građansko pravo koje nisu u suprotnosti s prirodnim ili božanskim pravom” nije ispunjen. Štoviše, ono što je prisilno ne ostavlja mjesta za velikodušnost, jer savjet nije zapovijed, jer ona nije iznesena kao „zahtjev, nego kao voljni dar” (2 Kor 9, 5).
Odgovor na četvrti prigovor. Ovaj prigovor je bespotreban kada dotični zakon nije usmjeren na opće dobro, već na cilj koji za sobom povlači tešku štetu.
Supplementum. Razjašnjavamo primjenu sedam pitanja navedenih u odgovoru na drugi prigovor. Kako bi se pokazalo da neposlušnost nije nužna u sadašnjim okolnostima, svako pitanje bi trebalo dobiti zadovoljavajući odgovor. No nijedan od njih nije zadovoljavajući.
Stoga postaje očito da je obvezno cijepljeno nepravedno i da se takvoj obvezi treba suprotstaviti, čak i neposlušnošću.
