Iz današnje perspektive zanimljiv je slučaj Buck protiv Bella (1927), kada je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država donio zakon za državu Virginiju kojim je dopustio sterilizaciju „neprikladnih“. Poznata je izjava suca Olivera Wendella Holmesa o pravdi i vladanju: „Dovoljne su tri generacije imbecila“. Mnogi ljudi, međutim, ne znaju rečenicu koja joj neposredno prethodi: „Načelo koje podržava obavezno cijepljenje (Jacobson protiv Massachusettsa [1905.]) je dovoljno široko da obuhvaća podvezivanje jajnika“. Postojala je izravna veza, barem u svijesti sudaca Vrhovnog suda, između obaveznog cijepljenja i obavezne sterilizacije.
Ova poveznica bi nam trebala dati sliku naše današnje situacije, kada se puno govori o potrebi obaveznog cijepljenja protiv COVIDa-19. Ovo je bolest koja ima stopu od 99% preživljavanja za osobe mlađe od 70 godina (stopa preživljavanja je 94,6% za one starije od 70 godina). Stoga se čini da ima smisla da cjepivo primaju stariji od 70 godina i oni koji imaju pogoršano zdravlje. No, što reći o silnom pritisku koji vrše javne vlasti, da apsolutno svi budu cijepljeni – čak i djeca na koju se čini da COVID-19 uopće ne djeluje?
Katolici, a posebno katoličke institucije, isto tako vrše pritisak radi obaveznog cijepljenja. Ali ne samo da ovom programu obaveznog cijepljenja nedostaje jasna znanstvena osnova, kao što je upravo spomenuto, nego se vrši pritisak na način koji vjerojatno izgleda poput onoga što je u osnovi protukršćanski pokušaj kontrole.
Slučaj Bucka protiv Bella otvorio je eru eugeničkih programa podržanih od strane države u Sjedinjenim Američkim Državama, dovodeći do stvaranja Eugeničkog odbora Sjeverne Karoline, koji je rutinski sterilizirao manjine i siromašne ljude; zatim Tuskegeeova studije o sifilisu, koja je eksperimentirala na Afroamerikancima; i zakona protiv miješanja rasa, koji su, pretpostavlja se, trebali zaštititi ljude od njih samih.
Htjeli bismo misliti da smo daleko od takvih strahota, ali jako sumnjam u to. U nekom smislu, sada možemo još više i skrivenije vršiti nasilnu kontrolu nad ljudskim tijelima i životima, zahvaljujući usponu moderne tehnologije. Pa čak i ako inzistiramo da smo protiv toga, želimo li testirati svoju teoriju dajući državi i korporativnoj oligarhiji koja s njom surađuje, široke ovlasti potrebne za provođenje obaveznog cijepljenja?
No, vratimo se na trenutak eugenici. Ljudi misle da su to isključivo programi koje podržava država, poput eugeničkog odbora ili Josefa Mengelea (tj. holokausta). Ali eugenika je više i od ovakvih konkretni programa, ona ima svoju logiku.
Logika eugenike je logika namjerne kontrole. Protivi se kreacionizmu. Kršćansko razumijevanje stvaranja jest da je to dar koji je primljen od Drugoga, oživljen svrhom i poretkom koji prethode čovjekovoj volji. Nasuprot tome, eugenika pokušava odbiti dar i čovjeka promatra kao onog čija volja može utvrdi poredak stvaranja.
Enciklika Humanae vitae dobro artikulira ovu logiku, premda je enciklika prestaje nazivati eugeničkom: „događa se dominacija i racionalna organizacija prirodnih sila do te mjere da [čovjek] nastoji proširiti ovu kontrolu nad svim aspektima vlastitog života – nad njegovim tijelom, njegovim umom i osjećajima, pa čak i zakonima koji reguliraju prijenos života“ (2).
Govorim li ovo kako bih izjednačila cjepiva protiv COVIDa-19 sa prisilnom sterilizacijom? Naravno da ne. Međutim, kažem da se događa i u jednom i u drugom djelovanje slične logike – posebno s obzirom na napor da se izvrši neizmjeran javni i privatni pritisak na one koji oklijevaju s primanjem cjepiva. Opet, čak i pojava logične sličnosti između prisilne sterilizacije i obveznog cijepljenja trebala bi nas dovesti do trenutka zastajanja i promišljanja.
Dopustite mi da stavim karte na stol i predložim tezu da moderna medicina ima pristranost prema ženama. To govorim zbog onoga što vidim kao tendenciju promatranja ženskih tijela kao da su muška tijela, ali s nekim dodatnim i nezgodnim dijelovima tijela. Ukratko, moderna medicina ne smatra plodnost žena središnjim za njihovo zdravlje, već mu pristupa kao problemu s kojim se ne zna nositi. Medicinske ustanove tada pokušavaju suzbiti ovu problematičnu plodnost kontracepcijom, drugačijim načinom oplodnje kao in vitro ili pokušavaju izbrisati plodnost sa sterilizacijom.
Suvremena medicina je po svojoj prirodi kratkovidna, zbog usredotočenosti na liječenje trenutačnih simptoma, umjesto na čekanje da shvati zašto se oni javljaju i što nam mogu reći o cjelini. Iz istog razloga modernoj medicini nedostaje strpljenja za razumijevanje žena i njihove plodnosti. I zato završavamo s katastrofama poput sedativa talidomida i dietilstilbestrola. Povijest moderne medicine je prepuna objašnjenja o ženskim tijelima – i tijelima njihove djece (prilično je poznato da su majke kojima je sedativ talidomid propisan za jutarnju mučninu rađale djecu s teškim deformacijama udova; manje je poznato da su djeca majki kojima je propisan dietilstilbestrol u većoj mjeri imali problema sa plodnošću – a njihove su kćeri imale mnogo veći rizik od nastanka krvnih ugrušaka i raka. Sada vidimo epigenetske učinke na unučad onih žena kojima je propisan dietilstilbestrol).
Vaginalna mrežica još je jedan primjer strahota koje su nanijete ženama zbog prenagljene moderne medicine podložne prečesto interesima farmaceutskih tvrtki, a ne zdravlju pacijenta. Neke vrste hormonske kontracepcije povećavaju kod žena fatalan rizik ugrušaka krvi tri do devet puta, ali to nikada nije zaustavilo proizvodnju i uporabu kontracepcije. Izvrsna knjiga Jennifer Block Everything Below the Waist je rudnik informacija o tim pitanjima, dok knjiga Invisible Women Caroline Criado Perez dokumentira fenomen pristranosti prema ženama i u modernoj medicini i u znanosti.
Pouka je sljedeća; kada suvremena medicina prebrzo „napreduje“, onda najviše pate žene. Pate i muškarci – samo što njihova patnja nije tako neposredna niti očita. Način na koji se odnosimo prema ženama – a posebno prema njihovoj plodnosti – je pomalo poput kanarinca u rudniku ugljena. Što otkriva naš pristup cijeloj ljudskoj prirodi.
Znamo da mnoge žene prijavljuju nepravilnosti nakon primanja jednog od COVID-19 cjepiva. Zašto nastavljamo s ovim programom cijepljenja, kada uzmemo u obzir ono što je na kocki (zdravlje žena, njihova plodnost i sposobnosti ljudske prirode da, doslovno, bude prokreacijska)? Ne bi li nas ovakva izvješća trebala zaustaviti i potaknuti na promišljanje? Jesmo li sigurni da se ne oslanjamo na logiku nasilne kontrole koja je slična onoj prikazanoj u eugenici?
Ne tvrdim da nitko ne smije uzimati cjepiva protiv COVIDa-19. Tvrdim da ignoriramo veliki rizik oko mogućih dugoročnih učinaka.
Biotehnologija koja se koristi u cjepivima dostupnim u Sjedinjenim Američkim Državama nikada se prije nije koristila u cjepivima. Nemamo i doista ne možemo imati podatke o njegovim dugoročnim učincima. Pa ipak, čini se da idemo naprijed s eksperimentom na razini cjelokupnog stanovništva dok se pripremamo za poduzimanje prisilnih mjera protiv onih koji se oklijevaju cijepiti.
U travnju 2020. New York Times je izvijestio da će nam vjerojatno trebati vremena do studenog 2033. za proizvodnju cjepiva. Požurili smo s ovim postupkom na nezabilježen način. Zašto? Kako bismo se pokušali zaštititi od mogućnosti patnje i vrlo male mogućnosti neposrednije smrti?
Toliko o kalkulaciji rizika i koristi. Ali isto tako tvrdim da ta cjepiva, posebno u kombinaciji s pritiscima koji se vrše da bi se na njih pristalo, izgledaju užasno poput oblika ishitrene eugeničke kontrole koja je totalitarnog duha.
Da ponovim kako ne tvrdim da nitko ne smije uzimati ta cjepiva – zapravo se čini razboritim da ih uzimaju oni koji su u većem riziku. Ali obvezno univerzalno cijepljenje izgleda kao pokušaj vršenja kontrole nad svakom pojedinom osobom na planetu. Stoga to snažno podsjeća na logiku eugenike i na njezino sponzorstvo od strane države i njezinih tehno-korporativnih aktera (koji, mora se reći, imaju veliku korist od svake osobe koja je obavezna da uzme cjepivo).
Crkva je uvijek djelovala kao protuteža pokušaju političke i kulturne hegemonije države. To je jedan od razloga zbog kojega je Rim masovno ubijao kršćane.
Suprotno tome, katoličke institucije, poput sveučilišta, koje tvrde da služe Crkvi, ali se također pridružuju podržavanja eksperimentalnog obaveznog cijepljenja, zapravo ne služe Crkvi. Jasno daju do znanja da prvo služe državi vršeći isti pritisak na ljude kao i država.
Mnogi katolici tvrde da bismo trebali nadići, tj. prihvatiti cjepivo (ili čak sami sebe obvezati da ga primimo) zbog općeg dobra. Ali javno zdravstvo nije sinonim za opće dobro. Da bi (opće) stvarno dobro moglo biti zajedničko, ono mora nadilaziti individualnu potrošnju. Da bi u tome smislu dobro bilo transcendentalno, štoviše, moraju ga istovremeno i istodobno dijeliti mnogi. Primjerice torta nije opće dobro jer vi i ja ne možemo istovremeno uživati u istom komadu. Isto vrijedi i za cestu, nema jednog dijela koji Vi i ja možemo koristiti odjednom.
Međutim, kreacionizam i njegova logika su opće dobro. To je zajedničko čitavom čovječanstvu (i u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti). Ono nas nadilazi, prethodi našem postojanju i našoj individualnoj volji.
Protu kreacijska logika eugenike je po definiciji isto tako protu transcendentalna, jer je to tvrdnja volje jednog pojedinca (ili grupe) nad prirodom. Kaže se da bi volja pojedinca trebala nadvladati logiku stvaranja. I to čini, kao što nam je povijest više puta pokazala, na štetu najugroženijih.
Cjepiva protiv COVIDa-19 – njihov ishitreni razvoj, nepoznati dugoročni učinci, privatna i javna sredstva koja se koriste da bi se vršio pritisak da što veći broj ljudi primi cjepivo- predstavljaju tvrdnju o kontroli nad prirodom (naravi), nad ljudima, što jako sliči eugeničkoj logici.
Sve je to u oštroj suprotnosti s biblijskom smjernicom o upravljanju prirodom, a ne da to činimo našom voljom.
Krist nije tražio da budemo sigurni pod svaku cijenu. Nije tražio da nikada ne riskiramo. Pozvao nas je da shvatimo da je on put, istina i život. Pozvao nas je da vjerujemo – duboko, do srži našeg bića – da naš život nije u našim vlastitim rukama, nego u Očevim rukama. Zamolio nas je da vidimo, zaštitimo i sačuvamo ono što je stvorio njegov Otac.
Nije nam dan dar postojanja s time da nikada nećemo umrijeti, već da bismo mogli živjeti.
Rachel M. Coleman je profesorica teologije na Sveučilištu Assumption u Worcesteru, u Sjedinjenim Američkim Državama. Uz doktorat iz teologije, završila je studij biologije i filozofije. Istražuje prvenstveno područje metafizike (ontologije), a često piše o poveznicama između filozofije, teologije i znanosti.
