Nastavljamo sa šestim dijelom intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera, koji je objavljen na portalu Catholic Family News, u kojem raspravlja o Sinodi o sinodalnosti:
Mislite li da postoji veza između Sinode o sinodalnosti i pokušaja iskorjenjivanja tradicionalnih liturgijskih obreda Rimske Crkve?
Biskup Athanasius Schneider: Ne postoji izravna veza. Ipak, treba reći da su papinski dokument „Traditionis Custodies“ i dokument Kongregacije za bogoštovlje (Responsa ad Dubia) pokazali zapanjujuće netolerantan i diskriminirajući stav prema tradicionalnom rimskom obredu, kako prema kleru, tako i prema vjernicima koji su odrasli u tom obredu ili koji su u tom obredu pronašli svoj duhovni dom. Takav stav sa svojim restriktivnim mjerama eklatantno je u suprotnosti sa stavom i metodom uključivanja i pluraliteta teoloških i pastoralnih pogleda i praksi, koje uvelike propagiraju dokumenti o sinodskom procesu.
Primjerice, čitamo u pripravnom dokumentu za Sinodu o sinodalnosti: „Biti uključiv, znači predstavljati participativnu i suodgovornu Crkvu, sposobnu cijeniti vlastitu bogatu raznolikost, prihvaćajući sve one koje često zaboravljamo ili ignoriramo. Otvoren um označava izbjegavanje ideološke etikete i korištenje svih metodologija koje su urodile plodom” (2.3).
Slično tome, u svome obraćanju na otvaranju Sinode (9. listopada 2021.), papa Franjo je rekao da: „Ako ne postanemo Crkva sa stavom suosjećanja i nježne ljubavi, onda nećemo biti Crkva Gospodinova”. Isto tako je govorio o „previjanju rana i liječenju slomljenih srca Božjim melemom”. Sljedećeg dana tijekom svoje homilije govorio je o marginaliziranim sinovima i kćerima Crkve i zahtijevao da Crkva u današnje vrijeme mora pokazati konkretan stav u kojem će vjernici osjećati da su „dio života zajednice, a da nisu sprječavani, odbačeni ili osuđeni”.
Pa ipak, s „Traditionis Custodes“ i „Responsa ad Dubia“ papa Franjo i Sveta Stolica postupili su na način potpuno suprotan svim tim emocionalno izjavama, pokazujući time da takve izjave ostaju čista retorika ili ideološki način prema kojem su svi dobrodošli i sve je dopušteno s jednom iznimkom, a to je tradicionalna rimska liturgija sa svojom duhovnošću i pastoralnim životom. Ova tužna stvarnost podsjeća na ono što je sveti Bazilije Veliki rekao za vrijeme arijanske krize u četvrtom stoljeću: „Usta istinskih vjernika su nijema, dok svaki bogohulni jezik slobodno priča” (Ep. 92, 2), te „Jedina optužba koja sada zasigurno osigurava strogu kaznu je pomno čuvanje tradicije Otaca” (Ep. 243, 2).
