Svećenik treba biti svet, osim što je služitelj sakramenata i posebno svete mise, i zato što treba posvećivati druge.
Nitko ne može dati ono čega nema. I zato je nemoguće da se posvete duše ako njihov pastir nije svet. Moja je dakle prva dužnost postati svet. I zato se na sve načine moram truditi i oko posvećivanja drugih. Glavna zapreka za moje posvećenje kao i za apostolat prema drugima jest mnogo nemara, hladnoća i bijeg pred svime što zahtijeva napor i trud, što može uznemirivati moj uhodani život, što bi moglo proizvesti neprijateljstvo, gubitak poštovanja, prijateljstva s obiteljima, tako da sam spreman pretpostaviti svoj ugled slavi Božjoj i dobru duša. (Krasica, 27. III. 1944.)
…
Ja sam Božji čovjek, Bog me je stvorio, on me je pozvao u svećeništvo i zato trebam biti potpuno Božji i to zauvijek. Svećenik treba biti zlatna posuda ili trajna pokaznica svetosti, istinitosti, pravde i požrtvovnosti…(Krasica, 27. 4. 1944.)
….
Svećenik, budući da je pozvan nastavljati djelo Isusa Krista, bez svojih zasluga treba uvijek imati pred očima ideale svoga zvanja. Postupati drukčije znači sablažnjavati, biti zapreka dušama. Sablažnjavati se može svojom mlakošću ili nemarom, površnošću ili lagodnošću. Svećenik ili izgrađuje ili ruši.
Kako bi izgrađivao, treba neprekidno rasti u kreposti, treba se uvijek riječima i djelima boriti protiv duha i svjetskih načela. I braniti ideje govora na Gori. Ako nije takav, svećenik postaje protivnik Boga i Crkve, a to bi bilo pravo proturječje: postavljen da spašava, on ruši. Često se misli da se sablazan daje samo u velikim stvarima i da je to rijetko, međutim, daje ga se već time što se ne pruža dobar primjer koji treba pružati ondje gdje živimo.
Svećenik se treba svagdje pokazivati kao dostojan sluga Božji. To znači u Crkvi, u kući, u razgovoru, u društvu i pojedinačno, jer svojim je svećeništvom zauvijek postao slugom Božjim.
Koliko je djelotvornija propovijed dobra primjera, možemo zaključiti iz evanđelja gdje se kaže da je Isus počeo činiti i učiti: najprije je poučavao djelima, a tek onda riječima. Malo ili ništa vrijedi dobro propovijedati ako se te propovijedi ne potvrđuje djelima. Prava uspomena na svećenika nakon smrti ili premještaja jest: „bio je dobar svećenik, vrijedan, ili sveti svećenik“, a ne samo: „mnogo je radio“ jer sama aktivnost još ne znači svet apostolat; može biti prazan hod i trud, a daleko od jedinstva s Bogom. Svećenik mora biti takav prema svima – prema poglavarima, sa subraćom svećenicima, s vjernicima. Prema poglavarima ponizan i spreman slušati bez primjedaba, kritika i opaski na njihove naredbe. S kolegama svećenicima s ljubavlju i supatnjom, izbjegavati ogovaranja i međusobno surađivati. Prema vjernicima biti u svemu primjeran. Sve ljubiti, za sve raditi i za sve moliti.
Koja me nakana vodi u mom apostolatu? Možda prestiž, pohvala ili korist? Jednak prema svima i razborit u govoru. Na meni se u svemu mora zrcaliti Isus Krist u prosuđivanju sadašnjih prilika, u molitvi, studiju, u apostolatu i sve mora biti usmjereno na slavu Božju i na dobrobit duša pa i u razgovoru i posjetu obiteljima.
Dakle:
– uzoran u svetoj misi
– bilježiti dobre nakane
– razboritost u odnosima
– iskoristiti svaku prigodu za upućivanje lijepe riječi (31. 7. 1944.)
Iz razmatranja bl. Francesca Bonifacija (1912.-1946. )
