Kako bi svijet izgledao da kršćani izdvajaju desetinu svojih primanja za potrebe Crkve?
Amerikanci su si dali truda i izračunali da kada bi samo američki vjernici davali 10 posto svojih primanja Crkvi, ona bi imala na raspolaganju dodatnih 165 milijardi dolara za svoj karitativni rad a to bi moglo imati ogroman utjecaj na svijet u kojem živimo. Evo samo nekih projekata koji bi se mogli pokrenuti s ovakvim sredstvima:
– sa 25 milijardi dolara mogao bi se riješiti problem gladi u svijetu u roku od 5 godina
– sa 12 milijardi dolara bi se kroz pet godina mogla eliminirati nepismenost
– sa 15 milijardi riješio bi se problem nedostupnosti pitke vode i kanalizacija u dijelovima svijeta gdje jedna milijarda ljudi živi s primanjem manjim od jednog dolara dnevno.
– Jedna milijarda bi financirala sva trenutačna misijska djelovanja i
– Ostalo bi preko 100 milijardi dolara godišnje za daljnju evangelizaciju i potrebe Crkve.
Ove brojke zvuče impresivno ali su ustvari samo jedan mali djelić potencijala davanja desetine. Pustimo sa strane očigledne primjedbe kao da li bi 25 milijardi dolara (ili bilo koji iznos) stvarno riješio problem gladi u svijetu. Poanta je što se u davanju desetine ne radi samo o materijalnom skupljanju sredstava nego su posljedice puno šire. Davanje desetine, za razliku od plaćanje poreza, dolazi iz srca pa su zato i posljedice i potencijal ovakvog davanje nemjeriva ako koristimo običan računovodstveni standard.
U knjizi Izreka piše: „Časti Jahvu svojim blagom i prvinama svega svojega prirasta. I tvoje će žitnice biti prepune i tvoje će se kace prelijevati novim vinom.“
Desetina se u prvom redu davala u čast Bogu, tj. za potrebe svećenika i dostojno obavljanje bogoštovnih čina, i to ne-kako bi neki zlobnici danas rekli, da bi se ‘plaćale mise’ već da bi se svećenike rasteretilo financijskih briga. Točnije, kako bi mogli svoju službu dostojno i potpuno obavljati. Ako se sjetite da su nam svećenici danas često poput službenika sa uredima i mnoštvom računa i uplatnica bit će vam jasnije. Da ne govorim da su o tim potrebama brigu vodili đakoni, upravo da bi se svećenicima omogućilo prije svega nesmetano dijeljenje sakramenata i dušobrižništvo.
Ali to je ipak neka druga tema- vratimo se desetini za siromašne.
Nažalost umjesto davanje za karitativne svrhe danas imamo sustav prisilnog plaćanja poreza pa nam političari odlučuju koliko će sami uzeti i kome će davati. I samo darivanje polako postaje izgubljena navika, čak i među vjernicima. A tako se gubi i Milost koja se dobiva darivanjem. Darivanje može značiti puno toga za primatelja, ali ona ima veliku duhovnu dimenziju i za darivatelja, koju nijedan porezni sustav ne može zamijeniti. Kada smo i zašto dopustili da se darivanje iz ljubavi zamjeni plaćanjem poreza je pitanje koja još čeka odgovor, a ono bi možda bilo rješenje za mnoge probleme od kojih društvo trenutno pati.
