Prisutnost i vođenje djece na misu ponekad može stvoriti neugodnu situaciju za roditelje, pa bih se htio pozabaviti time na temelju nešto dubljeg poniranja u temu nego što je to uobičajeno.
Da budem sasvim otvoren: Ja sam otac devetero djece; moj najmlađi sin nedavno je napunio tri godine. Morali smo voditi dijete mlađe od pet godina na misu otkako nam se prvo rodilo 2003.; većinu vremena imali smo barem dvoje djece koja su bila mlađa od pet godina. Možda će mnogima zvučati ekstremno, ali par koji ima troje djece u razmacima od tri godine imat će dijete mlađe od pet godina, a ponekad i dvoje, bar četrnaest godina. Ovo predstavlja veliki dio života roditelja.
Prvo pitanje je… Je li dovođenje male djece na misu načelno dobro? Djeca mlađa od “dobi razuma” (obično oko sedam godina) nisu vezana kanonskim pravom da prisustvuju misi. Roditelji često nemaju izbora nego da ih dovedu na misu. Ali ako pretpostavimo da su imali izbora – da su mogli ostaviti djecu na čuvanje dadilji ili nekom članu obitelji – bi li idealno bilo dovesti ih ili ostaviti doma?
Jedna od ideja koje razmatramo je važnost zajedničkog pohađanja mise kao obitelji. Djeca trebaju vidjeti svoje roditelje na koljenima pred našim Gospodinom.
Drugo: djeca se moraju naučiti kako se treba ponašati u crkvi tako što će biti tamo. Vratit ću se na ovu točku, ali očekivanja i znakovi uključeni u prisustvo na misi nisu isti kao kada ste u restoranu, umjetničkoj galeriji ili učionici. Nadalje, nije uobičajeno da će sedmogodišnjak bez iskustva boravka u Crkvi biti poslušniji od jednog trogodišnjaka. Ako želite da se Vaš sedmogodišnjak zna ponašati u Crkvi, onda trebate pripremiti teren.
Treće ideja koja mi je došla na um mogla bi iznenaditi čitatelje: bebe i mala djeca imaju duhovnu korist od liturgije. Prvo, uz naviku molitve i pažnje prema liturgiji počinju se razvijati vrline. Drugo, liturgija ima izravan učinak na njih. U Starom zavjetu, „malenoj djeci” i „bebama na prsima” izričito je naređeno da prisustvuju svečanom proglašenju Zakona u dvije prilike (Pnz 31, 12; Jl 2, 15-7). U Evanđeljima Isus nije prikazao djecu kao marginalne liturgijske sudionike, već kao idealne, kako u primanju njegovog blagoslova (Mt 19, 13-15; Mk 10, 13-16; Lk 18, 15-17), tako i u pjevanju za vrijeme njegova svečana ulaska u Jeruzalem (Mt 21, 15-16), u oba slučaja braneći ovu ideju protiv prigovora.
U nekim se istočnim crkvama bebe odmah nakon krštenja krizmaju i zatim pričešćuju. Ne protivim se disciplini latinskog obreda o odgađanju Svete pričesti do dobi razuma – nekada je to bilo za još stariju djecu – ali ne bismo trebali osuđivati istočnjačku praksu. Ako se bebe mogu krstiti, onda se mogu i pričestiti. Prije doba razuma, oni su bez grijeha. Na sličan način, pacijenti u komi mogu primiti bolesničko pomazanje.
Opet, mala djeca mogu primiti blagoslove koji se daju u liturgiji. Osim blagoslova na kraju mise, svećenik nas blagoslivlja svaki put kad kaže „Gospodin s vama” ili „Mir vama” i kad daje odrješenje nakon Confiteora (opće ispovijedi); zatim blagoslivlja zajednicu s Presvetim Sakramentom i svetom vodom u Aspergesu – katolički obred škropljenja svetom vodom za vrijeme glavne mise. Blagoslivlja pojedince relikvijama, blagoslovljenim svijećama i blagoslovljenim pepelom. U liturgiji časova postoje slična odrješenja, škropljenja i blagoslovi.
Utjecaj racionalizma je snažan u našem društvu, no ipak treba znati: sakramenti daju milost onima koji su tome otvoreni, a ne samo onima koji se možda intelektualno bave teologijom ili liturgijom. Blagoslovi (i egzorcizmi) ne samo da povećavaju našu predanost, već nam omogućuju borbu protiv utjecaja Sotone. Katolička liturgija i sakramentalni sustav ne služe samo izazivanju intelektualnog ili emocionalnog odgovora; imamo nešto jače od toga, nešto s objektivnom učinkovitošću.
Ako je to tako, onda slijedi zaključak da je idealna situacija da djeca svih uzrasta prate svoje roditelje na liturgiji, te treba poticati i podržavati roditelje da dovedu djecu u crkvu.
Kako da to učine? Vjerujem da je najbolji način da to shvatimo ako na to gledamo kao na usvajanje bilo kojeg kulturnog ponašanja; skup praksi, očekivanja i stavova, raširenih kroz cijelu zajednicu, koji poravnavaju put za odgoj katoličke djece i njihovo prisustvovanje na misi. Međutim, kulture se ne grade za jedan dan. Ako stvari ne funkcioniraju dobro, onda nema brzog rješenja. Očekivanja se moraju ponovno preispitati i prilagoditi, uspostaviti navike, testirati strategije… Za te stvari treba vremena.
U svakoj razmjeni na društvenim mrežama na ovu temu ljudi se žale na roditelje koji ne kontroliraju djecu. Ne možemo vidjeti stvarnost iskustava koja stoje iza ovih izjava, ali tamo gdje ti užasni roditelji stvarno postoje, najbolja osoba za rješavanje problema je razgovor sa svećenikom. Ljudi ogorčeni situacijom trebali bi mu iznijeti svoje probleme.
Ono što znam iz osobnog iskustva jest da bi neki vjernici bili zadovoljni samo kad bi djeca potpuno izostala iz crkve. Ako prihvatimo da je imati djecu u crkvi ideal, mora postojati neki kompromis od strane onih koji nisu roditelji. Moraju naučiti tolerirati određeni stupanj kretanja i tihu buku, i zapamtiti kako katekizmi definiraju molitvu, a to je uzdizanje uma i srca Bogu. Možda biste više voljeli moliti u atmosferi potpune tišine, ali napor da molite unatoč ometanjima može biti plodonosan.
Strogi pogledi i neprikladni komentari koje roditelji primaju, od vjernika ili čak sa propovjedaonice, ne samo da su obeshrabrujući, već im beskrajno otežavaju posao, jer ih čine napetima. To se prenosi na malu djecu, čije se ponašanje pogoršava. Kao strategija za postupanje s djecom koja se loše ponašaju, ovakvo ponašanje vjernika ili svećenika u javnosti je masovno kontraproduktivno.
Današnjim roditeljima je mnogo teže nego što je bilo prijašnjim generacijama. Manjak djece u većini crkava stavlja one koje se pojave (i progovore) u središte pozornosti, lišava nove roditelje uzora i potiče ljude da se naviknu na nultu pozadinsku buku. U isto vrijeme, kada bi roditelji javno usvojili roditeljske stilove naših prethodnika u vjeri – koji, naši kritičari vole reći, nikada nisu tolerirali loše ponašanje svoje djece – građani bi pozvali policiju.
Mnogi će čitatelji u ovom trenutku pomisliti: samo pošaljite roditelje i djecu u “sobe za plakanje“ i problem je riješen. Ovo rješenje, međutim, ne da ne pomaže uspostaviti navike o kojima sam govorio, već čini te navike – i kulturu koja bi nastala njihovim njegovanjem – manje potrebnima. Ako su sva mala djeca u zajednici u zvučno izoliranoj kutiji, roditelji ne moraju razviti strategije za ophođenje sa svojom djecom, djeca ne moraju razviti navike molitve u crkvi, a drugi članovi zajednice ne moraju se naviknuti na to da su djeca u blizini.
Doista, prvo, roditelji ponekad osjećaju da mogu pustiti svoju djecu da se bune u sobi za plakanje, budući da su nečujna za većinu zajednice. S druge strane, djeca su udaljena od primjera starije djece i odraslih i ozračja liturgije, pa je manje vjerojatno da će razviti navike tišine i molitve. S treće stane, sobe za plakanje mogu učiniti vjernike koji nisu roditelji manje tolerantnima prema djeci koja galame u glavnoj crkvi, jer bi, po njima, trebali biti u sobi za plakanje.
Sada, u zajednicama s pro-obiteljskim etosom, one bi mogle biti samo još jedna opcija, uz izvođenje djece van ili dopuštanje da se igraju straga. Međutim, potrebno je samo nekoliko mrzovoljnih komentara kako bi roditelji osjetili da biti izvan sobe za plakanje znači biti kao na uvjetnoj slobodi. Jedno maleno cviljenje, i bit će okrivljeni, i to mnogo više nego da ne postoji soba za plakanje.
Želim završiti ovaj članak ponavljanjem dviju točaka. Prva se odnosi na važnost razvijanja molitvenih navika kod male djece. To se ne može učiniti ostavljajući ih kod kuće kada svi drugi idu na misu, iako to samo po sebi nije pogrešno. To se ne možete učiniti puštajući ih da prave onoliko buke koliko žele u sobi za plakanje, čak i ako je to ponekad zgodno. To se ne može učiniti tako da ih iznesete van, iako to često može biti potrebno. To se ne čini tako da ih se izvede van, već tako da ih se dovede na misu, izlažući ih atmosferi liturgije i dosljedno ih potičući, tijekom godina, da budu tihi, a kako odrastaju, da prisustvuju misi. Taj se proces najbolje provodi u liturgiji koja sama po sebi nije bučna ili kaotična. To će unijeti malo buke i smetnje u tu liturgiju, ali to je nešto što cijela zajednica može cijeniti i podržati.
Druga točka, tj. stvar je da roditelji mogu čuvati malu djecu na misi mnogo, mnogo godina, i za to vrijeme moraju biti uključeni u zajednicu s poštovanjem. Ako roditelje tjeraju iz naših crkava kad imaju poteškoća s malom djecom, kasnije se više neće vraćati.
Ako ne poželimo dobrodošlicu roditeljima, neće biti druge generacije katolika!
