Rečeno nam je da je u Rimu “sezona vožnje“ – tijekom koje se jedan za drugim, istaknuti kardinal budi i čita na društvenim mrežama da ga je neka greška ili karakterna slabost, često neodređena, izbacila iz utrke za papinstvo.
Portugalski pjesnik José Tolentino Mendonça zgodan je muškarac u kasnim pedesetima obrijane glave i pomno podrezane brade. Na jednoj fotografiji nosi plavu polo majicu; a na drugoj bež džemper od kašmira koji pristaje uz njegov ten. Njegove pjesme zagonetnim jezikom opisuju emocionalnu bol. U pjesmi posvećenoj „posljednjem danu ljeta“, pjesnik nije mogao „odabrati pažnju ili izabrati zaborav“ dok se prisjećao „nestrpljivih i nepojmljivih očiju koje s njime plešu u praznom gradu“.
Ali sada Mendonça nema izbora nego plesati sam. On je kardinal Katoličke Crkve, a možda i sljedeći papa.
Papa Franjo obnaša dužnost već deset godina i sve više vremena provodi u bolnici. Prošli tjedan primljen je u bolnicu Gemelli na hitnu abdominalnu operaciju, a tada su se vođe frakcija (kardinali) počeli pripremati za skoru konklavu na kojoj će izabrati nasljednika. Kirurzi su progovorili, pruživši neuobičajenu količinu kliničkih detalja. Rekli su da je to bila operacija kile, a krvni testovi nisu otkrili rak niti srčanu bolest. Zapravo nisu otkrili ništa što bi spriječilo Franju da putuje u Mongoliju ako želi (što on i čini, iako još uvijek nije kročio u svoju rodnu Argentinu kao papa).
S druge strane, papa Franjo ima 86 godina, dvije godine više nego što je Ivan Pavao II. imao kad je umro. Također, poznato je da papinski liječnici ne informiraju javnost o svim aspektima Papina zdravlja. U svakom slučaju, možemo biti sigurni da od sada do sljedeće konklave neće proći niti jedan dan, a da viši prelati ne revidiraju svoje planove između zalogaja saltimbocce. ‘To je poput „Vukovi u gradu“, kaže jedan iskusni komentator, referirajući se na knjigu Paula Henissarta o posljednjim danima francuskog Alžira. „Dolazi promjena režima – ne znamo je li u konzervativnom ili liberalnom smjeru, ali mašinerija Franjinog pontifikata bit će razmontirana. Do tada, poput pieds noirs (francuskih doseljenika) u Alžiru, sjedimo u restoranima i osluškujemo sljedeću prigušenu eksploziju“.
To je prilično melodramatična slika, ali njezine varijante čujete cijelo vrijeme. Rečeno nam je da je u Rimu “sezona vožnje“ – tijekom koje se jedan za drugim, istaknuti kardinal budi i čita na društvenim mrežama da ga je neka greška ili karakterna slabost, često neodređena, izbacila iz utrke za papinstvo. (Izuzetak je kardinal Pietro Parolin, Državni tajnik Vatikana, čije je loše postupanje s financijskim skandalima bilo toliko nečuveno da više nije vrijedan brifinga.)
Ed Condon, urednik internetske stranice Pillar, izvijestio je prošlog mjeseca da je brazilski nadbiskup, Ilson de Jesus Montanari, odbio Franjinu ponudu da bude prefekt Dikasterija za biskupe, posla za koji bi većina kurijskih službenika ubila. „Izvori bliski nadbiskupu rekli su da se boji da će postati previše kritiziran u Vatikanu“, napisao je Condon.
I to s razlogom. Pogledajte što se dogodilo kardinalu Luisu Tagleu, bivšem nadbiskupu Manile. Prije četiri godine Tagle je bio pozvan u Rim da vodi Kongregaciju za evangelizaciju naroda; a već ranije je postao predsjednik međunarodnog Caritasa, najveće humanitarne dobrotvorne ustanove Crkve. Papa ga je degradirao s jedne dužnosti i smijenio s druge. Nitko nije siguran u čemu je pogriješio, ali znamo da je bilo mnoštvo brifinga o njegovom nedostatku “upravljačke učinkovitosti“. U posljednjem desetljeću, Tagle, koji karizmatično privlačio vjernike na Filipinima, bio je poznat kao “azijski Franjo“. Još uvijek jest, ali sada se to kaže uz smiješak. Je li doista bio loš administrator ili su ga njegovi suparnici srušili? Jesu li glasine utjecale na Franju ili su potekle od njega?
U protekloj godini svi su istaknuti kardinali iz različitih teoloških frakcija – liberalni i konzervativni – bili sudionici “sezone vožnje“. I, začudo, napadi potječu od savjetnika pape Franje, skupini okorjelih papinskih ulizica u medijima i njihovih kurijskih pokrovitelja.
Jedna od njihovih nedavnih meta bio je kardinal Peter Erdo, nadbiskup Budimpešte, koji je pomogao organizirati papino putovanje u Mađarsku u travnju. Bio je to uspjeh, pa je mons. Erdo zacijelo bio zbunjen čitajući oštre napade novinara na njega, jer je do zračne luke u Budimpešti doputovao u limuzini koju je za tu priliku osigurala vlada, dok je Papa odabrao bijeli Fiat – jedna od onih razmetljivo skromnih Franjinih gesti koja zapravo košta pravo bogatstvo. Vatikanski komentator John Allen opisuje mons. Erdu kao „suzdržanog, konzervativnog (ograničenog)… s gotovo genetskom predispozicijom za glumačko držanje izvan svjetla reflektora“. Ideja da se redovito vozi u limuzinama je apsurdna. On je briljantan kanonski pravnik koji bi mogao popraviti nejasnoće u katoličkom nauke nastale Franjinim doktrinarnim improvizacijama usred pastoralnih putovanja. Zato se mnogi konzervativci nadaju da će on biti izabran za papu, što bi objasnilo komično neučinkovit posao suradnika oko pape Franje.
Ali, budući da su svi potonji liberali, zašto su napali kardinala Taglea? I zašto su se sada okomili na kardinala lijevog centra Mattea Zuppija iz Bologne, koji je nakratko bio njihov odabir nakon javne defenestracije kardinala Taglea? Ljubazni, mršavi “biciklistički kardinal“ trenutno je najviše rangiran od preostalih liberalnih kandidata, ali već može čuti zamah kose.
Mons. Zuppiju je očito vrlo sklon papa Franjo, koji ga je poslao kao svog mirovnog izaslanika u Ukrajinu. Ali papino odobrenje uvijek je više prividno nego pouzdano, a brifinzi protiv Zuppija već su počeli. Papinski dvorjani već koriste zastrašujuću frazu da se odviše osilio.
Što se krije iza ove politike spaljene zemlje? Sljedeća konklava sastojat će se od liberalnijih kardinala od onih koji su prije deset godina izabrali Jorgea Maria Bergoglia, a konzervativci imaju samo jednog očitog protukandidata, a to je mađarski kardinal Erdo, prema kojemu su mlaki. Dakle, zašto savjetnici Franje nastavlja sabotirati svakoga tko je slavljen kao njegov nasljednik??
Najjednostavniji odgovor je da su očajni. Mnogi trenutni kardinali izbornici (elektori) liberalni su po pitanju ređenja žena i blagoslova LGBT osoba u Crkvi. Uostalom, o svemu ovome će se raspravljati na nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti. Kardinale također zabrinjava pokušaj Franjinog tima da dokinu latinsku misu. Pokušaj koji s cromwellovskim žarom predvodi kardinal Arthur Roche, trenutni prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Pojednostavljeno rečeno, teško da će sljedeći papa biti kardinal koji je previše truda uložio u Sinodu o sinodalnosti, zagovarao homoseksualizam ili se pridružio maršu protiv tradicionalnih katolika. Možda je to razlog zašto je Zuppi tvrdio – neuvjerljivo – da ne zna ništa o blagoslovu istospolnih zajednica u svojoj biskupiji i zašto je preuzeo veliki rizik predsjedanja Vespere prema starom obredu prošle godine? Je li to bio signal da neće biti kandidat za kontinuitet? Ubrzo nakon vođenja večernje molitve započeli su brifinzi. Ali hoće li mu naštetiti, to je druga stvar, takva je nepopularnost „Bergogliovih emocionalno nestabilnih sljedbenika“, kako ih naziva jedan vatikanski izvor.
Veći mu je problem njegov odnos sa zajednicom svetog Egidija, udrugom liberalnih katoličkih lobista s reputacijom oportunističkog nagovaranja. Kardinali koji su spremni previdjeti – ili koji se čak slažu s – njegovim izbjegavajućim stavom o blagoslovu homoseksualnih “brakova“ neće glasati za kandidata koji bi mogao prepustiti Državno tajništvo zajednici svetog Egidija.
Dakle, koga ultraliberali favoriziraju kao sljedećeg papu? Komplicirano je, jer lukavi kardinali oko Franje znaju da je njihova podrška poljubac smrti. Ako žele papu koji je za homoseksualne blagoslove i ređenje žena – stvari s kojima se Franjo poigravao u duhu tvrdoglavosti, a ne solidarnosti – onda on mora ući u konklavu nenametljivo, s minimalnim teretom, a zatim “izroniti“ u tijeku konklave, kao što je to 1978. učinio Karol Wojtyla.
Zato, s njihove točke gledišta, što se manje govori o Joséu Mendonçi to bolje. Portugalski kardinal prefekt je Dikasterija za kulturu i obrazovanje. Za njega je to odličan posao koji mu omogućuje razmišljanje o filmovima Andreja Tarkovskog i o tome „što Bruce Springsteen radi s Biblijom“. On je urban, šarmantan i fotogeničan. Njegove su pjesme, uvjerava me prijatelj koji govori portugalski, prekrasno oblikovane, iako se morate zapitati o njihovom autobiografskom podtekstu. To je tema koju je najbolje izbjegavati; kao i Mendonçino mišljenje o homoseksualnosti i pobačaju, koja su najmanje pravovjerna od bilo kojeg prefekta rimskih dikasterija. Stoga će kardinali oko Franje držati razumnu distancu, šaljući mu podršku, računajući da će, ako uspije izbjeći otuđenje, možda sam izaći na balkon bazilike sv. Petra.
