Isus ide iz mjesta u mjesto i prolazi kroz okupljeni narod. I kao da samo traži i čeka tko će ga dotaknuti u vjeri, tko će ga u toj vjeri potražiti, pozvati kod sebe.
Dva ozdravljenja kao jedna poruka
U današnjem evanđelju prikazane su nam dvije Isusove intervencije. Ima li među njima ikakve veze? Valja nam zapaziti, čim je žena osjetila promjenu (ozdravljenje) u svom tijelu, Isus je osjetio promjenu (snaga koja izlazi iz njega) u svom tijelu.
Isus je savršeni čovjek (kako u članku vjere ističemo „pravi Bog i pravi čovjek“), što je i razlog zašto se Bog utjelovio, naime da iscijeli ono bolesno i okrnjeno u nama…
I nije slučajno ni to što ga se dotiče i ozdravlja od svojih krvarenja upravo jedna žena. Naime, krvarenja i patnje čovječanstva započela su upravo ženinim očijukanjem sa zmijom (kao izvorom grijeha i smrti).
Kao što čitamo iz Knjige Mudrosti – đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet… (Mudr 2, 24). Međutim, u istoj Knjizi – Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti (Mudr 2, 23), a to je ono što znači Isusov dolazak.
Svi pokušaji traženja lijeka i zdravlja od pustih liječnika, a bez Božje intervencije, u tom smislu bili su bezuspješni, i štoviše samo su povećavali patnju žene (odnosno čovječanstva).
„Nekad doktor čini pogrešku obećavajući pacijentu ozdravljenje tijela. Bog ti daje sigurno i besplatno ozdravljenje, a to je spasenje“ (sv. Augustin).
Ono što je trebalo ženi, i svima nama, je povjerovati u Boga koji se utjelovio i koji nam, prolazeći među nama, nudi svoje haljine da bismo ozdravili od zla, odnosno od krvarenja uzrokovanih grijehom.
Krvarenja žene kao slika čovjeka (i čovječanstva) čija je patnja započela po grijehu prve žene, odnosno koji se od tada začinje u grijehu. U tom smislu ovdje žena je anonimna jer je u njezinom stanju prikaz stanja svih nas prije nego li je Isus zakoračio među nas…
Iako u evanđelju imamo dva događaja u kojima Isus intervenira, imamo dodirne točke koje nas danas upućuju na ovu zajedničku poruku. Tako se govori o dvanaest godina krvarenja žene, a djevojčica koja umire ima dvanaest godina… Bolest i smrt imaju isti izvor, ali odgovor na bolest i smrt je u onome koji i nama kaže – Ne boj se! Samo vjeruj!
Po iskrenoj vjeri u Gospodina svi mi osjetit ćemo promjene, ne samo u svom tijelu, nego što je još važnije u čitavoj svojoj osobi. On nam po vjeri daje potrebnu snagu iz sebe samoga, snagu koja nas ozdravlja od zla i po kojoj nas čini na sliku svoje vlastite naravi.
VJERA JE MEĐUSOBNO PROŽIMANJE KROZ DODIR!
Isus je među nama, prolazi među nama s jednim ciljem: da ga dotaknemo u vjeri… Mi dakle imamo takvu mogućnost (milost).
Jedna od jako bitnih stvari u ljudskoj bliskosti je dodir.
U dodiru mi drugome prenosimo sebe, odnosno ono što nosimo u sebi… Još nešto je važno znati, dodir traži prožimanje s onim koga se dodiruje, i u tome je potreba za dodirom. Toga je bila svjesna ona žena kad je u sebi razmišljala – Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena (Mk 5, 28). Očito je bila jako sigurna da će joj na dodir biti uzvraćeno.
U vjeri, kao i u ljubavi, potrebno je to motivirajuće prožimanje, potrebna je nutarnja sigurnost uzvrata s druge strane… Izvor vjere traži taj naš dodir u vjeri kako bi nam uzvratio svojim dodirom…
Zapazimo, Isus ide iz mjesta u mjesto i prolazi kroz okupljeni narod. I kao da samo traži i čeka tko će ga dotaknuti u vjeri, tko će ga u toj vjeri potražiti, pozvati kod sebe.
On dakle nije ograničen na jednu osobu, ali niti na mjesto gdje se trenutno nalazi… Naime, dok prolazi kroz masu naroda samo Jair dolazi pred njega, klekne te ga zamoli za svoju životno ugroženu kćerku da dođe i stavi ruke na nju.
I on odmah bez ikakva pitanja ide (na to ga „prisiljava“ vjera Jaira). U isto vrijeme prolazeći kroz mnoštvo dotiče ga samo jedna žena… On se na neki način stavlja svima na raspolaganje, i želi reći kako je njegov dodir (polaganje njegovih ruku) na raspolaganju svima, ali i da je on izložen svima kako bi ga svi mogli dotaknuti u vjeri…
Učenici se čude kad Isus pita „Tko me se to dotaknu“, jer eto toliko je naroda oko tebe da skoro jedva prolaziš. Međutim, Isusovo pitanje je naglašeno „Tko me se to dotaknu?“, jer je želio nešto važno svima poručiti: da on upravo takve doticaje očekuje.
Ljudi ga odasvud pritišću, odnosno „gnjetu“, ali u tome načinu nema potrebnog „DODIRA VJERE“ što je pokazala ona žena, i nema onoga „POKRETA VJERE“ što je pokazao Jair: on mu pada pred noge i usrdno ga moli…
SVI KOJI KRVARE ZBOG GRIJEHA OZDRAVLJAJU AKO POVJERUJU U ISUSA… SVAKA DUŠA KRVARI I PATI ZBOG GRIJEHA… SAMO ISUS MOŽE ZAUSTAVITI NAŠA KRVARENJA…
ISUS SE STAVLJA POSVE NA RASPOLAGANJE ČOVJEKU.
Koliko mi uočavamo tu njegovu raspoloživost? Što poduzimamo u tom pogledu? On traži od nas pokret (doticaj) vjere, traži od nas da uspostavimo osobni odnos s njime… Tako se razvija iskustvo odnosa, i nema iskustva bez odnosa, bez moje osobne uključenosti (angažmana).
Nemoguće je upoznati puninu osobe, imati bliskost života s nekim a da mu se ne približim, a da mu ne otvorim prostor svog života…
Treba nam ono što su imali Jair, i ona žena: bili su u masi koja je pritiskala Isusa (i samo to), ali oni su se izdvojili iz mase…
Pred Isusom svatko od nas ima svoje lice, svoj identitet…
Sa stranice dominikanci.hr
