Teorija pravednog rata je napadnuta. U Vatikanu je oduvijek bilo ljudi koji su zastupali praktični pacifizam, ali posljednjih godina ni papa Franjo ne govori baš afirmativno o teoriji pravednog rata. S obzirom na njegov “stil“, teško je odrediti jesu li to samo ad hoc primjedbe ili dio namjernog programa. U svakom slučaju ima krivu procjenu teorije.
Smjestimo katoličku teoriju pravednog rata u njezin pravi kontekst. Namjera ovog članka nije samo da bude „kontrolna lista u pet koraka o tome kako ići u rat“, koliko načelni odgovor na to kada netko može koristiti samoobranu, silu ako je potrebno. Teorija pravednog rata polazi od pretpostavke da rat treba izbjegavati. Ali također prepoznaje da u stvarnom svijetu postoje nasilnici na razini država, a kršćani nisu obvezni podlijegati maltretiranju.
Ključno je naglasiti samoobrambeni aspekt teorije pravednog rata jer je pravo na samoobranu neotuđivo. Nitko nema pravo zahtijevati od žrtve da se podvrgne porobljavanju ili čak istrebljenju radi “održavanja mira”. Pravo na samoobranu nitko ne može oduzeti. Naglašavam to zato što čak ni Papa ne može dokinuti načela pravednog rata promjenom Katekizma Katoličke Crkve.
Ako Crkva želi biti relevantna za suvremeni svijet, a ne samo za određene crkvene idealiste s vizijama u njihovim glavama, onda ne smije napustiti teoriju pravednog rata niti zanemariti razmatranje njezine primjene u modernom ratovanju.
Katolički državnici, diplomati i političari ne mogu biti lišeni načela po kojima će braniti svoje zemlje od nepravedne agresije. Ako im Crkva ne uspije pružiti okvir kojim bi mogli barem nastojati zadržati sukob unutar etičkih granica, te će vođe morati potražiti vodstvo negdje drugdje. I najpovršniji pregled današnjeg svijeta jasno pokazuje da rat neće nestati.
Dakle, osnovni principi teorije pravednog rata moraju ostati. Moderno ratovanje se promijenilo, kao i međunarodna scena. Nakon 1989. godine neki su intelektualci vjerovali da smo na “kraju povijesti“. Proteklih 35 godina pokazalo je da je povijest živa i da nije uvijek sve dobro – ponovno smo u eri geopolitičkog natjecanja velikih sila.
Crkva očajnički treba trezvenu raspravu o tome kako se teorija pravednog rata može primijeniti na ove promijenjene okolnosti. Već je previše vremena potrošeno zanemarujući taj posao zamišljajući neku pacifističku budućnost čija pojava izmiče svima osim sanjarima (idealistima).
Gdje je teoriji pravednog rata potrebna prilagodba? U tri područja.
Prvo je područje, tj. pitanje kada agresija počinje? Jednom davno, u doba kada se razvijala teorija pravednog rata, kršćanski kralj X poslao bi kršćanskom kralju Y poruku i zbog nekog razloga bili su u ratu. Suprotstavljene snage gospodski su marširale na bojno polje, promatrale se, zatrubile i jurišale. Tako je nekoć započinjao rat.
Koliko god to bilo zgodno ili nezgodno, nismo raspravljali o ključnom element u borbi, a to je iznenađenje. Braddock je marširao sa svojim britanskim vojnicima na pravilan način kroz šume zapadne Pennsylvanije do utvrde Duquesne, dok ih Francuzi i Indijanci – skrivajući se kamuflirani u šumi – nisu dočekali. Dobrodošli u gerilsko ratovanje.
U širem kontekstu geopolitičkog natjecanja, sukob se često događa i zbog podsvjesnih karakterizacija eksplicitnog neprijateljstva. Kažem “eksplicitnog” jer su poduzete radnje neprijateljske, možda ih se jednostavno ne može pripisati (barem prema najzahtjevnijim dokaznim konvencijama).
Ako protivnik koristi moderne računalne sustave da izazove kaos u vašoj vojnoj učinkovitosti, je li to agresija? Što ako učini isto kako bi poremetio kritičnu infrastrukturu koja služi i u civilne i u vojne svrhe, npr. cjevovode? Ili primarno civilnu infrastrukturu, npr. uništavanje sustava napajanja ili lažiranje logističkih informacija u luci?
Jesu li te radnje uvod u agresiju ili su one sama agresija? Jesu li takve dvosmislene radnje priprema za bojno polje ili već jesu rat?
Drugo je razlika između onih koji ratuju (boraca) i onih koji ne ratuju (civila). Teorija pravednog rata priznaje da u ratu sudjeluju borci, tj. vojnici i vojska. Ali već u Drugom svjetskom ratu ta je razlika postala zamagljena, ako ne i zanemarena. Utilitaristički argumenti („oni su to prvi učinili”, „to je manje zlo”, „borba bi inače bila duža i krvavija”) uvršteni su kao opravdanje.
U sukobima niskog stupnja (iako svakako smrtonosnima) koji su se vodili na mjestima kao što su Irak i Afganistan, uloženi su veći napori da se napravi razlika između borbenih i civilnih ciljeva. U isto vrijeme, druga strana je namjerno postavljala civile pored boraca kako bi postavila ljudske štitove, izolirajući napadače od napada.
Putinov rat protiv Ukrajine pokazuje ravnodušnost prema razlici između boraca i civila: ako su za pobjedu potrebni “šok i strahopoštovanje“ onda će to i učiniti. Kad jedan borac to čini u praksi (čak i ako to načelno ne priznaje), kako bi se teorija pravednog rata trebala odnositi na njegovu upotrebu, tj. zloporabu? Treće je realizam u pripisivanju krivnje. Teorija pravednog rata inherentno uključuje moralnu prosudbu: X je nepravedno počinio agresiju na Y. Donošenje te moralne prosudbe je zapravo ono što pokreće legitimno pribjegavanje oružju.
Tko donosi tu moralnu prosudbu? Očito, strana koja poseže za oružjem. Do određenog stupnja to je čini subjektivnom prosudbom. No, postoji li i treba li postojati daljnja, objektivna potvrda tog suda? Obje strane mogu tvrditi (čak i ako stvarno ne vjeruju) da su pretrpjele, a ne počinile agresiju. Čak je i Hitler organizirao lažni napad na njemačku radio stanicu kako bi ustvrdio da je Poljska napala Njemačku 1939. godine.
Kada god je izbio rat, Vatikan se povijesno zalagao za politiku i diplomaciju umjesto za otvorenu moralnu prosudbu. Osim apela za mir, je li Sveta Stolica izričito osudila njemačku agresiju? Koliko se često taj moralni apel pretvara u dvostranačke pozive na “mir i dijalog“, čak i usprkos goloj agresiji? Ne čini li Vam se da teorija pravednog rata zapravo potvrđuje da smo prepušteni samima sebi?
Ne pretendiram ponuditi odgovore na te dileme. Postavljam ih jer, dok ratovi ne prestanu, moralni ljudi – vjernici i nevjernici – trebaju etički okvir prilagođen današnjoj stvarnosti.
