Potvrđivanje nauka, pronalaženje iznimki, apeliranje na savjest – je li to modus operandi ovog pontifikata za uvođenje kontroverznih pastoralnih inovacija?
Kontroverza oko iznimnog slučaja davanja suglasnosti časnim sestrama za korištenje kontracepcije zbog rizika od silovanja u Kongu tijekom građanskom rata 1960-ih ukazuje na jedan trend ovoga pontifikata glede uvođenja novih ili iznimnih pastoralnih pristupa koji daju primat savjesti, dok se u isto vrijeme naizgled potvrđuje Crkveni nauk.
Ovaj bi pristup vrlo lako mogao biti korišten za promicanje nove pastoralne prakse u papinoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici, koja se očekuje prije Uskrsa.
U avionu na povratku iz Meksika prošlog tjedna, papa Franjo istaknuo je da je pobačaj “zločin, apsolutno zlo”, ali je nadalje objasnio da „manje zlo“ – izbjegavanje trudnoće – „nije apsolutno zlo”.
Potom je rekao kako je “Pavao VI. – veliki! – u teškoj situaciji, u Africi, dozvolio časnim sestrama korištenje kontracepcije u slučaju nasilja”.
U komentaru za talijansko izdanje Radio Vatikana dva dana kasnije, vatikanski glasnogovornik vlč. Federico Lombardi ponovio je papinu snažnu osudu pobačaja. Potom je potvrdio da se, glede papinog osvrta o kontracepciji, situacija može ostaviti na “razlučivanje savjesti” u slučajevima “osobite hitnosti i težine”.
Osim moralnih problema koji nastaju prikazivanjem ovog slučaja u ovom kontekstu, ne postoji zapis koji potvrđuje da je Pavao VI. dopustio ovu iznimku, niti se spominje u Humanae Vitae, što pokazuje da je papa smatrao slučaj nespojiv sa svojom enciklikom iz 1968.
Ostavljajući pitanja o službenoj prirodi ovoga slučaja na strani, pristup pape i vlč. Lombardija prema ovom problemu ukazuje na obrazac promjenjivih kontroverznih pastoralnih inovacija za koje kritičari govore da su u sukobu s naukom Crkve, tako što se čvrsto naglašava element nauka, a zatim se predstavljaju iznimni slučajevi koji naglašavaju primat savjesti.
U ovom najnovijem slučaju, prvo se naglasilo zlo pobačaja, a zatim je slijedilo “manje zlo” izbjegavanja trudnoće, za što je kasnije vlč. Lombardi potvrdio da uključuje upotrebu kontracepcije, prije nego što je rekao da to treba biti ostavljeno na “razlučivanje savjesti” u slučajevima „osobite hitnosti i težine“.
Drugi je primjer ovakvoga pristupa papin komentar luteranima u Rimu prošle godine. Papa je naglasio da postoji samo “jedna vjera, jedno krštenje, jedan Gospodin”, prije nego što je rekao jednoj luteranki udanoj za katolika da je primanje pričesti drugih denominacija „problem na koji svaka osoba mora odgovoriti” i da ona treba “razgovarati s Gospodinom i krenuti naprijed”.
Sličan se pristup također vidi u završnom izvješću prošlogodišnje Sinode o obitelji: nauk pape Ivana Pavla II. o uskraćivanju Svete pričesti rastavljenim i ponovno vjenčanim vjernicima ponovljen je (iako su izostavljeni neki ključni dijelovi), prije nego što se počela naglašavati važnost “unutrašnjeg foruma” – drugim riječima, formiranje savjesti sa svećenikom – kako bi se došlo do „ispravne presude o onome što priječi mogućnost punijeg sudjelovanja u životu Crkve“. Neki su kritičari, najznačajnije kardinal Raymond Burke, rekli da relevantnim paragrafima dokumenta nedostaje jasnoća. Drugi su, uključujući kardinala Waltera Kaspera, rekli da je dokument “otvorio vrata” pričešćivanju za rastavljene i ponovno vjenčane.
Naglašavanje važnosti nauka i potvrđivanje da neće biti promijenjen bio je popularan refren među organizatorima Sinode, ali to [popularan refren] je također bio i naglasak na savjesti koji je postao najspornije pitanje u nacrtu završnoga dokumenta. Nadbiskup iz Chicaga Blase Cupich bio je jedan od najistaknutijih sudionika Sinode glede naglašavanja primata savjesti za rastavljene i ponovno vjenčane vjernike i homoseksualce. I sve to unatoč tome što su posljednji pape tvrdili da savjest ne bi trebala biti jedina, pa čak ni najvažnija kategorija za moralni nauk.
Ali nema sumnje da ovaj pristup postaje sve poznatiji: potvrđivanje nauka, zatim isticanje izvanrednih slučajeva ili iznimki od pravila, i gdje je to moguće, apeliranje na primat savjesti.
