1.studenog 1950. Papa Pio XII definirao je dogmu o Uznesenju.
Tako je svečano proglašeno vjerovanje po kojem je Blažena Djevica Marija, na kraju svoga zemaljskog života, uznesena, tijelom i dušom, u nebesku slavu, te postaje polog vjere, primljene od apostola. Kako bi se izbjegla bilo koja nedoumica, papa ne navodi ni način ni okolnosti, pa ni vrijeme ni mjesto na kojem se uznesenje dogodilo – samo činjenicu o Marijinom Uznesenju, tijelom i dušom, u nebesku slavu.
Uznesenje je najstariji Gospin blagdan, ali ne znamo kako je prvotno došlo do njegovog slavljenja.
Njegovo podrijetlo se gubi u onim danima kada Jeruzalem biva obnovljen kao sveti grad, u vrijeme rimskog cara Konstantina (st. 285.-337.). Do tada je dva stoljeća bio poganski grad- otkada ga je Hadrijan (76.-138.) dao sravniti do temelja oko 135. godine, a na njegovom mjestu dao izgradit Aelia Capitolina u čast Jupitera.
Punih 200 godina činilo se da je svaki (materijalni) spomen na Isusa bio izbrisan u gradu, a na mjestima koja su vezana uz Njegov život, smrt i uskrsnuće niknuli su poganski hramovi.
Nakon izgradnje crkve Svetog groba 336. god., sveta mjesta počela su se obnavljati i stanovnici Jeruzalema su tu ponovno počeli častiti život našeg Gospodina. Kršćani su i Mariji vrlo rano počeli upućivati svoje molitve. U to vrijeme se slavio “Spomen na Mariju”, koji kasnije postaje blagdan Uznesenja.
Čini se da je prvi javni blagdan povezan s Marijom početkom 5. stoljeća u Jeruzalemu, na dan petnaestoga kolovoza kada se slavila svetkovina Theotokos– Bogorodica. U istome se stoljeću ta svetkovina prenijela u baziliku u kojoj se štovao Marijin grob, u neposrednoj blizini brda Siona, gdje je živjela ranokršćanska zajednica. Na samom brdu se nalazio “Dormitio” mjesto gdje je po predaji Marija “usnula”.
Malo pomalo, blagdan Theotokos usredotočio se na Marijino usnuće (dormitio), čime se htjelo reći da Marija nije umrla, nego da je zaspala.
Jedno se vrijeme “Spomen na Mariju” obilježavao samo u Palestini. Bizantski car Mauricije je proširio blagdan po cijelom carstvu i kršćani Istoka nazivali su ga Usnuće Blažene Djevice Marije (grčki Koimesis), a u 7. stoljeću prihvatio ga je i Rim. U 8. stoljeću naglasak se stavlja na Marijin prijelaz i dobiva ime Uznesenje Blažene Djevice Marije.
Uskoro mijenja ime u “Veliku Gospu”, budući da je blagdan imao više značenja od pukog čašćenja Marijine smrti. Također je objavljeno da je bila uznesena, tijelom i dušom, u nebo. Kažu da sam naziv Velika Gospa potječe od Sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja.
Ovo vjerovanje je drevno, te datira do samih apostola. Ono što je bilo jasno od samog početka jest da ne postoje nikakve Marijine relikvije, a prazan grob je stajao na rubu Jeruzalema u blizini mjesta gdje je umrla. To mjesto je ubrzo postalo hodočasničko svetište, a danas se tamo nalazi benediktinski samostan.
Na Saboru u Kalcedonu 451., biskupi iz cijelog mediteranskog svijeta okupili su se u Carigradu, pa je car Marcijan zatražio od patrijarha Jeruzalema da mu donesu Marijine relikvije u Carigrad kako bi bile posebno štovane u glavnome gradu. Patrijarh je objasnio caru kako u Jeruzalemu nema nikakvih relikvija, da je “Marija umrla u prisustvu apostola, ali je njezin grob, kad su ga kasnije otvorili… pronađen prazan i tako su Apostoli zaključili da je tijelo… uzeto na nebo.“
U osmom stoljeću sv. Ivan Damaščanski je bio poznat po svojim propovijedima na svetim mjestima u Jeruzalemu. Na Marijinom grobu on je iznio uvjerenje Crkve o značenju blagdana…. “Iako je tijelo uredno pokopano, nije ostalo u stanju smrti, niti je prepušteno truleži .. prenijeli su Vas u Vaš nebeski dom, o Kraljice i Majko Božja u istini.“
Svi Marijini blagdani obilježavaju velika otajstva njezinog života i njezinu ulogu u djelu otkupljenja. Središnji misterij njezina života i osoba njenog božanskog majčinstva, slavi se na Božić i tjedan dana kasnije (1. siječnja) na blagdan svetkovine svete Bogorodice Marije, Majke Božje. Bezgrešno začeća (8. prosinca) obilježava pripremu za ovo posebno majčinstvo, tako da je imala puninu Milosti od prvog trenutka svoga postojanja, posve netaknuta grijehom. Cijelim svojim bićem pulsirala je božanskim životom od samog početka, u pripremi za uzvišenu ulogu majke Spasitelja.
Uznesenjem se dovršava Božje djelo za nju, jer ne bi bilo prikladno da tijelo koje je dalo život samome Bogu bude ostavljeno i prolazi kroz propadanje. Uznesenje, trenutak kada Marija završava svoj zemaljski život i ulazi vječnost, je kruna Božjeg dijela.
Svetkovine Crkve nisu samo komemoracija povijesnih događaja; ne gledaju samo na prošlost. One gledaju na sadašnjost i budućnost i daju nam uvid u naš vlastiti odnos s Bogom. Uznesenje je pogled u vječnost i pruža nam nadu da ćemo i mi, također, slijediti Gospu, kada završi naš život.
Godine 1950., u Apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus, papa Pio XII. proglasio je Marijino Uznesenje dogmom Katoličke crkve s ovim riječima:
“Bezgrješna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.”
Tako je drevna vjera postala katolička doktrina i Uznesenje je proglašeno istinom Božje objave.
