Premda Sveto Pismo ne osuđuje pobačaj na način kao što to čini s čovjekoubojstvom i premda status nerođena ljudskoga života pojavno ni pravno nije bio posve izjednačen s već rođenim, „obrana prava na život je kao crvena nit Crkve i teologije, od samih početaka njihova postojanja. Tamo, naime, gdje je život zanijekan, uopće nema govora o drugim pravima ili vrjednotama, ni mogućnosti za njihovo ostvarenje“.
Suprotstavljajući se običajima grčko-rimskoga svijeta, Crkva prvih stoljeća ustrajna je na razlici koja u ovome razdvaja kršćanske običaje od njihovih; odnos prema pobačaju, napuštanju novorođenčadi (izlaganju djece, nahodima) postaje zaštitni znak onih koji vjeruju u Krista svojim djelima, a ne samo riječima. Zato od apostolskoga doba, prema Nauku apostolā (oko 100. godine poslije Krista) kršćani slijede načelo:
„Ne ubij, ne učini preljub, ne budi oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se čaranjem ni vračanjem, ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo, ne poželi ono što pripada tvomu bližnjemu. […] A evo puta smrti: progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću pravednosti, koji se ne drže dobra ni pravedna suda, koji bdiju ne za dobro, nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji ljube isprazne stvari, koji utjeruju dug, koji ne poznaju svoga Stvoritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega“.
Poslanica Diognetu (prva polovica II. stoljeća) nabraja temeljne razdjelnice kršćanske vjere od svjetovnih običaja i utvrđuje zajedničko i jedinstveno učenje i djelovanje među Kristovim vjernicima:
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom ni odjećom. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki neobičan život. Njihovo učenje nije izumljeno umovanjem i brigom domišljatih ljudi, niti su, za razliku od drugih, pobornici kakva ljudskoga filozofskoga sustava. Stanuju u grčkim i barbarskim gradovima, kako se već komu dogodi; i prihvaćaju svuda domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu življenja, ali pri tom očituju divno i, kako svi složno priznaju nevjerojatno ponašanje u svom građanskom životu. […] Žene se kao i ostali i začinju djecu, ali ne odbacuju začeto. […] Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone“.
…
Crkveno pravo osuđuje pobačaj oslanjajući se i na načela rimskoga prava: „Koji se ima roditi smatra se kao da se već rodio kadgod je riječ o njegovim probitcima“ i „One koji su u utrobi, u gotovo čitavome građanskom pravu uzima se kao da postoje u stvarnosti [u svijetu, u prirodi]“. Ta načela, koja je juristička mudrost Latina unijela u sustav građanskoga prava, proizvela su kvalitetnu promjenu ne samoga rimskoga nego i svjetskoga društvenoga i pravnoga shvaćanja, a s kršćanstvom su postala jedno od općih ustrojstvenih osnova sustava nepovrjedivih ljudskih prava: prava na život.
Opširan prikaz razvoja odnosa prema pitanju pobačaja u društvu, pa time i katoličkog učenja o pobačaju, autora mr. sc. Petra Marija Radelja možete pročitati na stranici Vjera i Djela.
