Kongregacija za nauk vjere u prošlosti se zvala La Suprema i sam Papa je bio njezin prefekt. S vremenom je Državno tajništvo nadmašilo i zasjenilo moć kongregacije. Pavao VI. učinio je Državno tajništvo koordinacijskim središtem cijele Rimske kurije.
Zatim je došao kardinal Joseph Ratzinger, koji je postao Benedikt XVI., i izabrao kardinala Tarcisia Bertonea za svog državnog tajnika. Kardinal Bertone bio je zamjenik kardinala Ratzingera u Kongregaciji za nauk vjere, a nije bio diplomat. Neki su izbor opisali kao vraćanje središnjeg mjesta doktrini vjere u životu Crkve, pa su čak vidjeli imenovanje kao politički čin koji je potvrdio ponovno oživljavanje Kongregacije za nauk vjere kao La Suprema.
Međutim, pontifikat Benedikta XVI. pokazao je da je takvo previđanje u najboljem slučaju prilično netočno. Čak ni tijekom naporne i burne 2006. godine, u kojoj je Benedikt izvršio mnoge od najznačajnijih kadrovskih promjena i zacrtao tijek svog pontifikata, nikada se nije ponašao neprijateljski.
Benedikt je pokušao ujediniti, a ne razjediniti. Pozvao je na svoju stranu dugogodišnje diplomate poput kardinala Ivana Diasa i kardinala Giovannija Lajola te ujedno članove i bivše članove Kongregacije za nauk vjere. Tijekom pontifikata Benedikta XVI. Kongregacija za nauk vjere nastavila je s radom i nikada se nije zamijetila drugačija težina ili značajniji utjecaj.
Za tu ironiju nad ironijama morali bismo pričekati papu Franju.
Stoga je došlo vrijeme za novu središnju ulogu Državnog tajništva i vatikanskog diplomatskog svijeta. Doista, Državno tajništvo je stalno gubilo svoju središnju ulogu. Na primjer, državni tajnik uvijek je bio predsjednik Nadzornog odbora Instituta za vjerska djela (Vatikanska banka). Franjo je tome stao na kraj. Državni tajnik više ne sjedi niti u upravi.
Papa Franjo je u međuvremenu sve više centralizirao odluke. Ponekad se govori o “čarobnom krugu” oko pape Franje, koji filtrira informacije i vodi odluke. Čini se da je i ovo netočan opis. Točnije, papa Franjo je imao više krugova i prošao kroz nekoliko skupina ljudi koji su u jednom trenutku imali poseban pristup njemu.
Čak ni njegova medicinska sestra koja mu je spasila život već neko vrijeme nije viđena uz Papu.
Samo je jedna vidljiva prisutnost ostala u blizini pape Franje tijekom cijelog pontifikata: kardinal Victor Manuel Fernández.
Papa Franjo imenovao ga je prefektom Dikasterija za nauk vjere. S kardinalom Fernándezom, Kongregacija za nauk vjere ponovno je zaslužila svoj nadimak, La Suprema. I to unatoč tome što je papa Franjo objavio svoje imenovanje pismom u kojem osuđuje neke nemoralne prakse iz prošlosti kojima se “umjesto promicanja teološkog znanja, progonilo doktrinarne pogreške”.
Stoga se La Suprema vraća u novom obliku. Nije tu da bi disciplinirao teologe ili da bi ispravio mišljenja koja riskiraju biti heretička, već radije da “promiče teološko znanje”. To znači novi statut Međunarodne teološke komisije, veću otvorenost prema drugim disciplinama i značajnu autonomiju u odabiru kardinala Fernándeza.
Kardinal, sa svoje strane, nije baš sramežljivo objavljivao odlučujuće dokumente kad god je smatrao da je potrebno označiti promjenu, čak i kada je ta promjena već nastupila i već se prakticira. Deklaracija Fiducia Suplicans — koju je Papa podržao u govoru održanom na plenarnoj sjednici dikasterija 26. siječnja — jasan je primjer.
Nitko nikada nije odbio blagoslov koji se sastoji od znaka križa na čelu. Ipak, stvaranje i objavljivanje deklaracije znači davanje zelenog svjetla za proceduru koja sigurno ne udaljava Katoličku Crkvu od legitimiranja svih vrsta “neregularnih” zajednica, čak i ako ostavlja doktrinu na mjestu i formalno nepromijenjenu. Zapravo, neki svećenici aktivisti odmah su požurili dati blagoslove s popratnim fotografima.
Fiducia Supplicans također je izazvala posebno zaprepaštenje u istočnom pravoslavnom svijetu, kako je objasnio kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, koji je rekao da je dobio neke kritičke komentare od sestrinskih Crkava. Nekoliko dana kasnije, papa Franjo proglasio je kardinala Fernándeza članom dikasterija kardinala Kocha i imenovao mons. Armanda Mattea — koji je tajnik Kongregacije za nauk vjere — savjetnikom za Jedinstvo kršćana.
U svakom slučaju, upečatljivo je da je Kršćansko jedinstvo deveti dikasterij u koji je papa Franjo imenovao kardinala Fernándeza za člana. Papa ga je isprva odredio za člana sedam dikasterija. Nasuprot tome, kardinal Ladaria bio je član samo pet dikasterija.
Kardinal Fernández je stoga pozvan biti prisutan u raznim sastancima, kako bi iznio svoje stajalište, a također i kako bi Dikasterij za nauk vjere postao produžetak osobnog tajništva pape Franje, odjela kojem se papa Franjo može obratiti kad god želi nešto promijeniti.
Dakle, La Suprema se vratila, samo što joj je sada dodijeljena drugačija nadmoć koja nije povezana s kurijskim institucijama, već s osobnošću koja je na čelu cijelog aparata. Pa opet, Franjin pontifikat je sasvim drugačiji pontifikat, karakteriziran prije svega osobnošću vladajućeg pape.
La Suprema se vratila, ali se nije osvetila. Doista, La Suprema se vratila pomalo neprepoznatljiva, personalizirana i drugačija od one kakvu smo je pamtili.
Rizik je da će nova Vrhovna kongregacija posijati razdor. Istina je, kako kaže kardinal Fernández, da on nije toliko stvarao sukobe koliko ih je izazvao. Na njemu je hoće li ih pustiti da ponovno potonu ili će se gnojiti na površini.
