C.S. Lewis je napisao:
”Svi želimo napredak. No, napredak znači približavanje mjestu gdje želite biti. Ako ste skrenuli na krivi put, tada kretanje naprijed vas ne približava cilju. Ako ste na krivom putu, napredak znači okrenuti se i vratiti se na pravi put; u tom slučaju, čovjek koji se najbrže vrati je najprogresivniji čovjek”.
Mi smo potpuno izgubljeni na moru, ali naše vođe nas i dalje potiču da veslamo naprijed, što očito radije čine nego da se jednostavno okrenu i vrate na obalu. Kao da više vole biti uhvaćeni u olujama nego uživati u sigurnosti civilizacije koju smo ostavili na čvrstom tlu.
Predviđam nekoliko prigovora na koje bih odmah trebao odgovoriti. Da, znam, prije Drugog vatikanskog sabora i promjena u misi nije sve bilo savršeno. Da, također znam da povratak starim načinima ne znači da će svi postati sveci. Također sam potpuno svjestan da bi povratak Tradiciji bio izuzetno teško provesti, što bi uključivalo mnogo izgradnje, prilagodbi i slično.
Međutim, ovakav način razmišljanja promašuje bit: suočeni smo s ozbiljnim padom broja praktičnih katolika, tako da što god da radimo – ne djeluje i mora prestati.
Istina, vrijeme prije Drugog vatikanskog sabora nije bilo zlatno doba; da jest, ne bismo imali revoluciju i posljedice Drugog vatikanskog sabora. Ali, znate što nije bio slučaj prije Drugog vatikanskog sabora? Ogroman pad prisutnosti na misi.
Jedna od najiritantnijih floskula je tvrdnja: „Korelacija ne znači uzročnost.” Pa, zapravo, često znači. Razmislite o tome; ako svoju djecu okružite dilerima droge i stavite ih u lošu školu, zar to ne bi bio razlog da postanu ovisnici? Nitko ne bi rekao: „Pa, naravno, stavili ste ih u školu gdje svi koriste droge i okružili ih dilerima, ali ne možete reći da to ima veze s njihovom ovisnošću jer korelacija ne znači uzročnost.” Ovakav način razmišljanja je glupo.
Što god mislili o onome što se dogodilo nakon Drugog vatikanskog sabora, i kakve god bile vaše nade o Novom proljeću i Novoj Pedesetnici, vrijeme je da prihvatimo stvarnost. A stvarnost je da smo u nuklearnoj zimi, i da smo sami sebi nanijeli ovu situaciju. U ovom smo neredu jer smo odbacili Tradiciju u svim njenim oblicima i prigrlili novotarije. Prihvaćanje novotarija stvorilo je okruženje u kojem nam se govori da je sve novo i da je sve obnova, dok je u stvarnosti sve propadanje, truljenje i uništenje. Jedini dijelovi Crkve koji su doista zdravi su oni gdje tradicionalna liturgija i kateheza cvjetaju.
Povratak Tradiciji je zapravo prilično jednostavan i najlakše rješenje. Ne moramo izmišljati ništa novo, niti moramo smišljati neki veliki plan koji zahtijeva još desetljeće sinodalne gluposti. Sve što trebamo učiniti je zaviriti u arhive, očistiti stare knjige, izvaditi stare misnice i očistiti i njih. Jednostavno moramo čitati stare stvari i poučavati ih našoj djeci; a profesori moraju isto poučavati bogoslove, koji će zatim to poučavati vjernike. Ironično je da radikalna promjena koja nam treba zapravo nije promjena, nego poništavanje promjena.
Ne bi bilo tako teško to provesti kako ljudi misle. Nitko ne očekuje da svi svećenici služe Stari obred za tjedan ili dva; možda im treba godina ili dvije da se prilagode. Također, sjećam se da sam čitao o vremenu u 1960-ima i 1970-ima kada su radikalno promijenili sve i poharali crkve poput ikonoklasta. Zar ne možemo jednostavno učiniti suprotno od toga, ili nemamo istu odlučnost kao modernisti i ikonoklasti?
I, trebamo očekivati da će neki mlaki katolici otići ako se „vratimo,” ali zar ionako ne odlaze? Također, zar nije slučaj da će mnogi drugi ostati ili se ponovno oživjeti? Sjetimo se, nismo u poziciji reći da je činjenje nečega što je stoljećima funkcioniralo previše „rizično” kada se suočavamo s uništenjem.
U ovom trenutku stvarno je izbor između Tradicije i uništenja, i nemam strpljenja slušati još razgovora o „vrstama kontinuiteta” ili „uzajamnom obogaćivanju” ili „preporodu.” Živim u stvarnosti, a u stvarnosti te stvari ne funkcioniraju – baš kao što, u stvarnosti, komunizam ne funkcionira. Možete mi do besvijesti govoriti da samo trebamo bolje provoditi Drugi vatikanski sabor ili Novus Ordo misu, ili da pravi Drugi vatikanski sabor nikad nije proveden, ili da prava Novus Ordo misa nikad se ne slavi, ali vas neću shvatiti ozbiljno. U mojim očima, možete biti kao profesor sociologije koji mi objašnjava zašto pravi Marx nikada nije bio shvaćen.
Ono što radimo i što smo radili – ne funkcionira, a ono što smo nekada radili funkcioniralo je, i opet će funkcionirati. Zaustavimo krvarenje, zacijelimo rane i učinimo ono što najbolje znamo, a o reformama i „dotjerivanju” možemo raspravljati kada prestanemo počinjati crkveno samoubojstvo.
