(foto: susret mladih, Kansas City 2009.)
Lipanj je mjesec Tijelova. Mjesec posvećen u cijelosti blagdanu Isusa u Euharistiji.
To bi trebala biti najvažnija procesija u godini, jer ovdje se ne nosi štovani kip Blažene Djevice Marije niti sveca ili relikvija, nego sam Isus, živ i prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu; živ i prisutan svojim tijelom i krvlju, dušom i božanstvom. Ova procesija trebala bi biti najsvečanija, ispunjena klanjanjem i svetim poštovanjem prema našem Gospodinu koji prolazi u procesiji.
Zašto se izgubio duh klanjanja? Zašto tolike krštene duše više ne prepoznaju Gospodina u Svetoj hostiji?
Među “konzervativcima” se može čuti kako je sve to bilo uzrokovano određenim čimbenicima:
a) kreću od svetohraništa u crkvama – od oltara je degradiran u neki kut; b) više se ne prigiba koljeno niti kleči; c) pričest se prima stojeći i na ruku; d) reduciran je ili čak izostavljen euharistijski post, itd. ..
Sve je to istina, ali to nisu glavni razlozi – realnost je dublja.
Sve je počelo s katastrofalnom reformom mise koja je uslijedila nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Pod izgovorom da će se misa samo prevesti na narodni jezik, u 1969. ona se radikalno promijenila, praktički je ponovno sastavljena i očišćena od svih jasnih poziva na misnu žrtvu – kako bi se udovoljilo protestantima.
U stvari, misa se sve više pretvarala u Svetu večeru (sve dok nisu zahvaćeni i sami temelji), tako da su svećenici i vjernici mogli blagovati na “dva stola”- stolu Riječi i stolu Kristova Tijela; ukratko, misa je postala jedno veliko zajedništvo okupljeno oko stola.
Dakle, središnji i odlučujući faktor Kristove žrtve je nestao iz svakodnevnog života katolika. A zbog ovoga je Isus i ustanovio Euharistiju: kako bi se Njegova žrtva na križu neprestano prikazivala – žrtva, koje jedina briše grijehe i osigurava Božansku pravdu.
Bitno je da se svaki dan u svim crkvama na svijetu prikazuje žrtva Kristova, kako bi se svijet mogao spasiti od ponora. A kakve veze sve to ima sa stvarnom prisutnošću Isusa u hostiji, klanjanjem i Tijelom Kristovim? Jednostavno. Ako se Misa više ne doživljava i ne prikazuje kao žrtva Kristova na oltaru križa, nego se samo prikazuje kao sveta gozba, dovedeno je u pitanje vjerovanje u prisutnost samoga Krista.
Veliki pisac je jednom zabilježio:
“Postoje dvije velike stvarnosti u misi, žrtva i sakrament. Ove dvije velike stvarnosti su ispunjene u istom trenutku, u trenutku kada svećenik izgovara riječi posvete nad kruhom i vinom. Kada on završi riječi posvećenja Predragocjene Krvi, žrtva našega Gospodina je postala stvarnost i naš Gospodin je prisutan u tom trenutku baš kao što je i sakrament našega Gospodina […] Ovo otajstvo pretvorbe pod prilikama kruha i vina ostvaruje Misnu Žrtvu. Dakle, ove dvije stvarnosti se postižu na pretvorbi. One se ne mogu odvojiti. A to je ono što su protestanti učinili; oni su jednostavno htjeli sakrament bez žrtve. To je opasnost Nove Mise. O žrtvi se više ne govori; čini se da je žrtva odstranjena. Čuje se samo o euharistiji, primite “euharistiju” – kao da je to samo jedan obrok. Postoji rizik da ne dobijemo ni jedno ni drugo, što je vrlo opasno. U slučaju da nestane žrtve, nestaje također i sakrament, jer Žrtva je ona koja je predstavljena u sakramentu. Ako nema žrtvovanja nema ni Žrtve.”
Odlomak iz članka sa Rorate Caeli. Za cijeli post kliknite ovdje
