Dok proučavamo svece koje je stari Confiteor spominjao u priznanju naše grešnosti, dolazimo do svetog Ivana Krstitelja. On je prvi na popisu koji je potpuno čovjek i grešnik.
Katolici su možda navikli razmišljati o svetom Ivanu Krstitelju kao o „adventskom“ svecu, ali kako je Jean Danielou jednom primijetio, on je prije svega svetac pokajanja i obraćenja. Stoga se savršeno uklapa i u korizmu. Naime, u Markovu evanđelju osnovne poruke Ivana (Mk 1,4) i Isusa (Mk 1,15) na početku njihova propovijedanja su iste: Obratite se! Isusove riječi „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15b) čak su jedna od alternativnih formula za stavljanje pepela na Čistu srijedu.
Poput korizme, Ivanova poruka je pripremna. On je uvod u glavni čin – Isusa i Njegovu Muku, Smrt i Uskrsnuće tijekom Vazmenog trodnevlja. Kao što je Ivan nastojao „pripraviti put Gospodinu“ (ispunjavajući Izaijino proročanstvo), tako korizma nastoji pripraviti naš put Gospodinu za Uskrs kroz metanoju – promjenu uma i srca, koja je obraćenje.
Ivan je posljednji i najveći prorok Staroga zavjeta. Njegova neposredna misija je pripraviti put za skori dolazak Mesije, Isusa Krista.
U čemu se sastoji ta priprava? To nije slavlje. To nije uzimanje oružja za očekivano eshatološko, vojno ili političko oslobođenje Izraela od rimske vlasti. To je moralna reforma: Kraljevstvo Božje dolazi pokajanjem, okretanjem od zla i povratkom Bogu. To je utjelovljenje poziva proroka Staroga zavjeta na odbacivanje pukog ritualnog bogoštovlja u korist iskrenosti srca i unutarnje promjene (što će Isusova milost omogućiti). Pokajanje, dakle – bilo na obali Jordana prije 2000 godina ili tijekom ove korizme – srž je poruke za susret i praćenje Isusa.
Kod Ivana je sve transparentno. Nije nosio devinu dlaku jer je htio ostaviti modni dojam. Niti je jeo skakavce i divlji med jer je bio na nekoj organskoj, ekološki osviještenoj dijeti. I gruba odjeća i kukci bili su znakovi pokore.
Ivanov program pokajanja je vrlo praktičan u dva pogleda.
Prvo, zahtijeva plodove. Zato, kad su se farizeji pojavili na Jordanu više iz znatiželje ili zbog zabrinutosti oko pravovjerja Ivanove poruke nego iz pokajanja, Ivan ih dočekuje s oštrom titulom „leglo gujinje“. On poznaje njihove motive. Zna da u njima nema ni trunke spremnosti da promijene svoje putove.
Budući da se Ivan Krstitelj i Izaija često povezuju, vrijedno je sjetiti se da, koliko god je potonji pozivao na pokajanje i reformu, također nas je uvjeravao da Mesija neće slomiti napuknutu trsku niti ugasiti tinjajući stijen (Iz 42,3). Tamo gdje postoji i najmanja mogućnost, Bog će se svojom milošću uvući da ponovno zapali i rasplamsa stvari (poput srdaca): sve što mu treba je pukotina. Stoga sam siguran da bi Ivan, da je prepoznao i najmanji znak pokajanja kod svojih farizejskih posjetitelja, to ohrabrio. No nije ih namjeravao tješiti u njihovom samozadovoljstvu.
Onima koji su na obali Betabare donijeli istinsko pokajanje, Ivan je nudio konkretne i praktične savjete. Običan čovjek mogao je dijeliti od svog viška (Lk 3,11). Carinici nisu smjeli varati, što je bio uobičajen problem tog sustava u Ivanovo vrijeme (Lk 3,12). Vojsci je poručivao da ne zlostavljaju niti budu korumpirani samo zato što imaju moć (Lk 3,14).
Ivan je također branio brak i seksualni moral svojim vlastitim životom. Prozvao je Heroda Antipu, sina Heroda Velikog i njegova nasljednika kao tetrarha Galileje i Pereje, na pokajanje zbog ženidbe s Herodijadom, rastavljenom ženom njegova brata Filipa. Takav brak bio je zabranjen Biblijom (Lev 20,21). Kad je Herod ustrajao u svom nezakonitom „braku“, Ivan ga je javno prozvao, što je na kraju dovelo do njegova uhićenja i odrubljivanja glave.
Dakle, u našem Confiteor zazivu svetog Ivana Krstitelja činimo ono što su nekoć činili mnoštva okupljena uz izraelsku svetu rijeku: priznajemo svoje grijehe (Mk 1,5). Ivanovo krštenje bilo je preteča Isusova; naše krštenje doista uklanja grijehe, dok je sakrament pokore „ploča spasa“ nakon krštenja za one koji su, svojim grijehom, izgubili svoju krsnu nevinost.
Kako Crkva uči, sakrament pokore je jednako nužan kao što je nekoć bilo krštenje za one koji padnu u smrtni grijeh. No sakrament nije ograničen samo na smrtni grijeh: on je povlašteno mjesto susreta s uskrslim Kristom, po kojem se postupno odričemo svih grijeha i sve više živimo u Bogu. Zato ima svoje pravo mjesto u korizmenim pripremama.
