Veliki konzervativni teoretičar Russell Kirk prisustvovao je konferenciji “Poziv na akciju” u Detroitu 1976. godine i vidio je kako kadar takvih aktivista – koje je opisao kao “crkvene miševe” – ne samo da mogu nego i jesu stvarali dnevni red, proizvodeći pastoralnu katastrofu…
Prošli je tjedan Vatikan najavio kako će se sastanak biskupske sinode, koji je zakazan za listopad 2022, odgoditi za godinu dana, kako bi se omogućile šire rasprave o odabranoj temi: sinodalnosti. Vatikan je predložio cjelovit program savjetovanja: u župama, zatim na razini biskupija, te biskupskih konferencija i na kraju na “kontinentalnoj” razini, što dovodi do konačnog biskupskog zasjedanja u Rimu.
Tema svih ovih savjetovanja, opet će biti sinodalnost. Potraga za sinodalnošću ključna je tema u učenju pape Franje. Ali istina je da nitko nema vrlo jasno razumijevanje što znači “sinodalnost”. A možda je to i poanta. Hoće li godina konzultacija razjasniti stvari ili će jednostavno omogućiti općenitiju zabunu?
Odnosno – po mom mišljenju vjerojatnija mogućnost – hoće li ta općenita zbrka omogućiti kadru aktivista da preuzmu kontrolu nad postupkom i pretvoriti “sinodalnost” u zgodno pokriće za svoje željene planove?
Ovaj je tjedan, u sličnom razvoju događaja, Vatikan predstavio sedmogodišnju „akcijsku platformu“ za provedbu učenja enciklike o okolišu. Papa Franjo objasnio je ambiciozni cilj ovog programa rekavši da “trebamo novi ekološki pristup koji može promijeniti naš način stanovanja u svijetu.”
Pa, kako Vatikan predlaže preobrazbu ljudskog života? Plan sugerira da bi se prva godina napora trebala usredotočiti na „tri temeljne zadaće izgradnje zajednice, dijeljenja resursa i izrade konkretnih akcijskih planova“. Stoga, nakon što je pozvao na sedam godina konkretne akcije, Vatikan predlaže da se započne s izradom planova za konkretnu akciju. Dakle, ovo zapravo nije “akcijska platforma”, nego poziv na neke akcije koje još nisu identificirane. Vatikanski plan, kako je opisan, nije za određene akcije već za dugotrajan i provodljiv postupak.
U oba slučaja – sinodske konzultacije i „akcijska platforma“ za zaštitu okoliša – Vatikan poziva na regrutiranje aktivista koji će surađivati sa župama, biskupijama i biskupskim konferencijama kako bi slijedili željene ciljeve. Tako će se novi sloj dodati crkvenoj birokraciji, s novim operativcima koji će održavati sastanke, prisustvovati konferencijama, davati izjave i promovirati ono što oni vide kao glavne prioritete za svoje katoličke zajednice.
Veliki konzervativni teoretičar Russell Kirk prisustvovao je konferenciji “Poziv na akciju” u Detroitu 1976. godine i vidio je kako kadar takvih aktivista – koje je opisao kao “crkvene miševe” – ne samo da mogu nego i jesu stvarali dnevni red, proizvodeći pastoralnu katastrofu od koje Crkva u Americi još nije u potpunosti oporavila. Biskupi koji su trebali kontrolirati sastanak bili su nespremni; aktivisti su bili vrlo pripremljeni i spremni iskoristiti trenutak.
Je li to značenje “sinodalnosti” – proces kojim će se odlučnoj, organiziranoj manjini omogućiti da diktira pastoralnu praksu? Je li to način na koji Vatikan pod vodstvom pape Franje predlaže preobrazbu ljudskog djelovanja, uvodeći ekološku utopiju? A ako je to neposredna budućnost naše Crkve, kolika će biti cijena u smislu integriteta katoličkog nauka, snage sakramentalnog života i poslanja stvaranja učenika svih naroda?
