Naslovnica Crkva Poziv Pija X. iz 1903. na „obnovu svega u Kristu“ još je...

Poziv Pija X. iz 1903. na „obnovu svega u Kristu“ još je relevantniji danas

U prvoj enciklici svog pontifikata, E Supreme Apostolatus, sveti Pio X. naglasio je hitnu potrebu da se sve obnovi u Kristu. Po njegovom viđenju 1903. godine, svijet je patio od bolesti otpada od vjere, koja je uzrokovala „pogubno stanje ljudskog društva.” Danas, dok svjedočimo daleko pogubnijem stanju ljudskog društva nego što ga je on vidio, možemo razumno razmotriti ostaju li lijekovi koje je predložio isti. Ako je tako, onda uzaludno tražimo mir, razum i dobrotu na bilo koji drugi način osim slijedeći njegov program obnove svega u Kristu.

Svijet kakvim ga je vidio sveti Pio X. u usporedbi s današnjim

Sveti Pio X. pisao je o „strašnoj i duboko ukorijenjenoj bolesti” koja je mučila svijet 1903. godine:

Bili smo prestravljeni više od svega zbog pogubnog stanja današnjeg ljudskog društva. Jer tko ne vidi da društvo u sadašnjem vremenu, više nego u bilo kojem prošlom razdoblju, pati od strašne i duboko ukorijenjene bolesti koja, razvijajući se svakim danom i nagrizajući njegovo najdublje biće, vuče ga u propast? Vi razumijete, časna braćo, što je ta bolest — otpad od Boga, s kojim, uistinu, ništa nije više povezano s propadanjem, prema riječi proroka: ‘Jer gle, oni koji su daleko od Tebe propast će’ (Ps 72:27).

Papa je očito razumio sve implikacije riječi iz Psalma 72: oni koji se udalje od Boga propast će. Što se društvo više okreće od Boga, to će svijet biti gori.

Komentirajući ovaj odlomak u svojoj knjizi Protiv hereza, nadbiskup Marcel Lefebvre smatrao je da je razina otpada od vjere početkom 1980-ih bila izuzetno gora:

Tako je za svetog Pija X. velika bolest njegova vremena napuštanje Boga, otpad od vjere. Napuštanje Boga! Koliko bismo više mogli govoriti o tome danas! Da je sveti Pio X. živ danas, mislim da bi bio još prestravljeniji nego što je bio u svoje vrijeme. Tada su još uvijek postojala sjemeništa, mnogi svećenici, mnogi redovnici i mnoge duše ispunjene živom vjerom. Crkve su još uvijek bile pune. (str. 2)

Što bi sveti Pio X. i nadbiskup Lefebvre rekli o razmjerima otpada od vjere 2025. godine? Iako postoje nesumnjivo znakovi nade na različitim mjestima, činjenica ostaje da otprilike milijarda ljudi koji se identificiraju kao katolici očito postaju relativno zadovoljni s takvim zabludama iz Rima kao što su Pachamama, Fiducia Supplicans i Sinoda o sinodalnosti. Čini se gotovo sigurnim da nikada u povijesti čovječanstva nije bilo vremena u kojem su se toliko mnoge duše udaljile od Boga dok su istovremeno tvrdile da Ga slijede. S obzirom na to, nije čudo da svijet izgleda kao da se nalazi na rubu propasti.

Obnova svega u Kristu

Kao istinski katolički čovjek kojem je Bog povjerio veliku vlast, sveti Pio X. nije bio zadovoljan pasivnim promatranjem strašnih bolesti svoga vremena:

Vidjeli smo stoga da, na temelju službe pontifikata, koja nam je trebala biti povjerena, moramo požuriti pronaći lijek za ovo veliko zlo, smatrajući da nam je upuđena ta božanska zapovijed: ‘Evo, postavio sam te danas nad narodima i nad kraljevstvima, da čupaš, da rušiš, da uništavaš i da gradiš, i da sadiš’ (Jeremija 1, 10).

Budući da su velike bolesti toga doba bile uzrokovane otpadom od vjere, lijek je bio učiniti sve što je moguće kako bi se duše vratile Bogu:

Proglašavamo da nemamo drugi program u vrhovnom pontifikatu osim onog ‘obnove svega u Kristu’ (Efežanima 1, 10), kako bi ‘Krist bio sve u svemu’ (Kološanima 3, 2). . . . Interesi Božji bit će naši interesi, i za njih smo spremni uložiti svu našu snagu i naš vlastiti život. Stoga, ako bi nas itko pitao za simbol kao izraz naše volje, dat ćemo ovaj i nijedan drugi: ‘Obnoviti sve u Kristu.’

Rješenje nije bilo promicanje opće „duhovnosti,“ organiziranje međureligijskih molitvenih skupova, međusobno slušanje ili bolje uvažavanje svih divnih stvari koje imamo zajedničke s našim neprijateljima. Ne, jedino rješenje bilo je obnoviti sve u Kristu.

Sveti Pio X. nastavio je izjavljujući da je Katolička crkva put do Krista:

Put do Krista nije teško pronaći: to je Crkva. S pravom Krizostom poučava: ‘Crkva je tvoja nada, Crkva je tvoje spasenje, Crkva je tvoje utočište.’ (Hom. de capto Euthropio, br. 6.) Za to ju je Krist osnovao, zadobivši je po cijeni svoje krvi, i učinio je čuvarom svoje doktrine i svojih zakona, darujući joj istovremeno neiscrpno blago milosti za posvećenje i spasenje ljudi. Vidite, dakle, časna braćo, dužnost koja je nametnuta i nama i vama da ljudsko društvo, sada otuđeno od Kristove mudrosti, vratimo disciplini Crkve; tada će ga Crkva podložiti Kristu, a Krist Bogu.

Ove riječi naglašavaju zlo lažnog ekumenizma, koji nastoji zavesti duše da vjeruju kako su i nekatoličke religije valjani putovi za postizanje Krista. Oni koji promiču (ili čak toleriraju) lažni ekumenizam protive se ne samo svetom Piju X. nego i svim svecima, a u konačnici i našem Gospodinu. Ako doista želimo obnoviti sve u Kristu, moramo odlučno suprotstaviti se lažnom ekumenizmu.

Neprijatelji vode svetogrdni rat

Kako je razumio sveti Pio X., obnova svega u Kristu značila je suprotstavljanje svetogrdnom ratu koji se vodi protiv Boga i Njegove Istine:

U preuzimanju ovog slavnog zadatka, uvelike nas ohrabruje sigurnost da ćemo imati sve vas, časna braćo, kao velikodušne suradnike. Kad bismo sumnjali u to, morali bismo vas nepravedno smatrati ili nesvjesnima ili ravnodušnima prema tom svetogrdnom ratu koji se sada, gotovo posvuda, pokreće i potiče protiv Boga. Jer uistinu, ‘narodi se uzbuniše, a puci smišljaju ispraznosti’ (Ps 2, 1) protiv svog Stvoritelja, toliko često odzvanja krik neprijatelja Božjih: ‘Odstupi od nas’ (Job 21, 14). I, kako se moglo očekivati, među većinom ljudi nalazimo ugašen svaki respekt prema Vječnom Bogu, i ne pridaje se nikakva pažnja Njegovoj vrhovnoj volji u javnom i privatnom životu — štoviše, ulaže se svaki napor i koriste se sva lukavstva kako bi se potpuno uništilo sjećanje na Boga i znanje o Njemu. . . Takva je, uistinu, drskost i bijes koji se posvuda koriste u progonu religije, u borbi protiv dogmi vjere, u drskom nastojanju da se iskorijene i unište svi odnosi između čovjeka i Božanstva!

Oni neprijatelji Božji koji su poticali rašireni otpad od vjere nisu se voljno odricali svojih napora da „unište sve odnose između čovjeka i Božanstva,” ali sveti Pio X. i dalje je imao svoje biskupe uz sebe u toj borbi. Danas su neprijatelji Božji, čini se, ostvarili većinu svojih ciljeva, uključujući gotovo potpuno uništenje svake opozicije od istinski katoličke hijerarhije.”

Bog pobjeđuje, ali moramo se boriti

Bi li sveti Pio X. ili nadbiskup Lefebvre odustali da su živi danas? Apsolutno ne:

Uistinu, nitko zdrava uma ne može sumnjati u ishod ovog sukoba između čovjeka i Svevišnjega. Čovjek, zlorabeći svoju slobodu, može povrijediti pravo i veličanstvo Stvoritelja Svemira; ali pobjeda će uvijek biti Božja — štoviše, poraz je blizu u trenutku kada se čovjek, pod iluzijom svog trijumfa, najdrskije uzdigne. O tome nas sveti spisi uvjeravaju Bogom samim. Kao da zanemaruje svoju snagu i veličinu, On ‘previđa grijehe ljudi’ (Mudr 11, 24), ali brzo, nakon tih prividnih povlačenja, ‘budi se kao junak koji je sit vina’ (Ps 78, 65), ‘razbija glave svojim neprijateljima’ (Ps 78, 22), da svi spoznaju ‘da je Bog kralj nad svom zemljom’ (Ps 66, 8), ‘da se narodi spoznaju da su ljudi’ (Ps 9, 20).

Sveti Pio X. znao je da će doći vrijeme kada će neprijatelji Božji vjerovati da su trijumfirali. Paradoksalno, upravo u tom trenutku Božja pobjeda je blizu: „pobjeda će uvijek biti Božja — štoviše, poraz je blizu u trenutku kada se čovjek, pod iluzijom svog trijumfa, najdrskije uzdigne.” Znajući to, imamo svaki razlog za pouzdanje, čak i kad nam izgledi za prevladavanje izgledaju sve slabiji.

Iako znamo da će Bog pobijediti, moramo učiniti sve što možemo da „ubrzamo Božje djelo“:

Sve ovo, časna braćo, vjerujemo i očekujemo s nepokolebljivom vjerom. Ali to nas ne sprječava da se također, u skladu s mjerom danom svakome, trudimo ubrzati Božje djelo — i to ne samo usrdnom molitvom: ‘Ustani, Gospodine, neka se ne ojača čovjek’ (Ps 9, 19), nego, još važnije, potvrđivanjem riječju i djelom i na svjetlu dana, Božjeg vrhovnog gospodstva nad čovjekom i svim stvarima, kako bi Njegovo pravo na zapovijedanje i Njegov autoritet bili potpuno prepoznati i poštovani. To nam je nametnuto ne samo kao prirodna dužnost, već i našim zajedničkim interesom.

Moramo se usrdno moliti, kako je napisao sveti Pio X., ali potrebno je i više od toga. Moramo potvrditi „riječju i djelom i na svjetlu dana, Božje vrhovno gospodstvo nad čovjekom i svim stvarima, kako bi Njegovo pravo na zapovijedanje i Njegov autoritet bili potpuno prepoznati i poštovani.”

Drugi vatikanski koncil i današnje bojno polje

Sveti Pio X. uočio je da katolička borba mora biti usmjerena na prevladavanje „ogromne i odvratne zloće“:

Ali ako želimo ostvariti ovu želju, moramo koristiti sva sredstva i uložiti svu svoju energiju kako bismo doveli do potpunog nestanka te ogromne i odvratne zloće, tako karakteristične za naše vrijeme — zamjene čovjeka za Boga.

Komentirajući ove riječi u svojoj knjizi Protiv hereza, nadbiskup Lefebvre je napisao:

Kako se ne prisjetiti novotarija Drugog vatikanskog koncila? Ono što je u njima najupadljivije jest mjesto čovjeka u odnosu na Boga. To je praktički religija čovjeka. U novoj misi, primjerice, ističe se čovjek; to je demokratska misa, dok je misa tradicije, koju nazivamo misom svih vremena, hijerarhijska: Bog, Krist, Crkva u osobi biskupa ili svećenika, a zatim vjernici. (str. 9)

Čak i izvan ove zamjene čovjeka za Boga, vidimo da promicanje vjerske slobode i lažnog ekumenizma na Drugom vatikanskom koncilu u osnovi proturječi programu svetog Pija X. za obnovu svega u Kristu.

Danas iskreni katolici ne slažu se uvijek oko toga što treba učiniti kako bi se ispravila velika zla koja vidimo u Crkvi i društvu, iako se svi slažu da nam treba istinski katolički papa. Međutim, čitajući E Supreme Apostolatus, trebalo bi biti jasno gdje bi sveti Pio X. stajao u toj raspravi: moramo odbaciti novotarije Drugog vatikanskog koncila jer su one udaljile duše od Katoličke Crkve, a time i od Boga. Ovaj rašireni otpad od vjere bio je najveći doprinos velikim zlima koja vidimo diljem svijeta.

I stoga se moramo zapitati: jesu li oni koji brane Drugi vatikanski koncil u pravu, ili je sveti Pio X. bio u pravu? Više od šezdeset godina, najutjecajniji katolici u Crkvi inzistirali su na tome da je svatko tko propituje koncil u krivu, pa čak i na rubu hereze i raskola. Ali kamo nas je ta obrana novotarija Drugog vatikanskog koncila dovela? Odgovor je sada neosporan: odvela je nebrojene duše daleko od Boga.

Ako želimo boriti se protiv zala u svijetu, moramo se boriti za neiskvarenu katoličku vjeru koju je sveti Pio X. učio. Sve ostalo je u konačnici kontraproduktivno i uvreda za Boga. Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!

Izvor