Kao odgovor na prijedloge kardinala Kaspera o promjeni crkvenog učenja, izišle su dvije knjige; “Ostati vjerni Kristovoj istini“ Roberta Didara, s prilozima petorice kardinala i drugih teologa (o čemu je već puno izvještavano) i “Stvarno evanđelje obitelji. Neraskidivost braka: Pravednost i milosrđe” – dvojice autora, Juana Joséa Pérez-Sobe i Stephana Kampowskog. Perez-Soba i Kempowski su profesori na “Papinskom sveučilištu Ivan Pavao II“.
Pérez-Soba i Kampowski na početku su istaknuli da katoličko učenje o braku i spolnosti danas nailazi na veliki otpor i nerazumijevanje u današnjem svijetu. Po katoličkom razumijevanju prakticirajuća seksualnost koja nije vođena ljubavlju je egoizam. Da bi se seksualnost mogla prakticirati u duhu ljubavi, ona mora biti otvorena ka svojoj prirodnoj svrsi: ljudskom razmnožavanju. To zahtijeva stabilnu instituciju: brak. Spolnost, ljubav i brak su organski međusobno povezani.
Međutim, u modernom poimanju seksualnosti, ti pojmovi su odvojeni jedan od drugog. I to ne samo od vremena kasnih 60-ih godina. Psihoanalitičar Willhelm Reich zastupao je stanovište da je seksualnost poput svake druge ljudske djelatnosti, koja se može prakticirati bez ikakvih većih ciljeva i očekivanja. Reich, koji je bio jedan od idola šezdesetosmaša, zastupao je dakle sasvim suprotnu poziciju od one koju zastupa Crkva u svom učenju. U međuvremenu se ovakvo gledište Reicha, marksističkog filozofa Marcusea i drugih idola šezdesetosmaša proširilo, tako da je Crkva sa svojim učenjem stalno u defenzivi.
Ovo moderno poimanje seksualnosti potpuno je proželo kulturu Zapada. U filmu, televiziji, literaturi, reklami, itd., propagira se ovakva slobodna seksualnost, po idejama šezdesetosmaša. Moderna kultura propagira većinom ono što je suprotno učenju Crkve o braku i spolnosti.
Postoje dva odgovora na ovakvu situaciju: jedan od njih bio bi potpuna promjena kulture. To je bilo stajalište apostola Pavla i drugih apostola, koji su u antičkom svijetu konstantno propovijedali i pozivali na potpuno obraćenje. Isto to su kasnije činili, naprimjer sveti Bonifacije ili sveti Remigije, koji je Klodoviku I. franačkom kralju nakon njegova obraćenja rekao: “Moli za ono što si spalio,-zapali to za što si se molio.”
Kardinal Kasper je dosta daleko od takvog stajališta. Po njemu, ljude treba prihvatiti takve kakvi jesu- u njihovoj “životnoj stvarnosti”. Od njih ne treba zahtijevati drastičnu promjenu životnih navika. Ovakav pragmatični pristup je jako raširen u Crkvi u Njemačkoj. Mnogi svećenici i biskup spremni su na ustupke i prilagodbe datim okolnostima.
Pérez-Soba i Kampowski tvrde kako kardinal Kasper ne misli da od ljudi treba zahtijevati da na polju spolnosti žive po katoličkom učenju, takav zahtjev je za Kaspera “nepodnošljivi teret“. Čak i ako neraskidivost braka ostane na snazi, ipak se nekako mora legitimirati neki oblik zajedničkog života, tako da se razvedenima dopusti pristup na pričest. Međutim, ako se to učini, onda će glavni, noseći stup cijelog katoličkog učenja o spolnosti biti srušen. Taj noseći stup je inzistiranje Crkve, da je jedini prigodni okvir vršenja ljudske seksualnosti, kontekst bračne ljubavi.
Kardinal Kasper predlaže promjenu sakramentalnog pastorala. Međutim, to ne ide bez promjene crkvenog učenja o pitanju braka i spolnosti, i crkvenog učenja o sakramentima, prije svega euharistije i sakramenta pokore, a time i promjene same katoličke kristologije. U principu, modernisti sugeriraju da katoličku vjeru, koja se naučava 2000 godina, većina ljudi uopće ne prakticira. Ova pitanja analizirali su Pérez-Soba i Kampowski.
Kasperovi prijedlozi iz “Evanđelje o obitelji- Govor pred konzistorijem“, imali bi u slučaju praktične primjene ne samo dalekosežne teološke, već i kulturološke posljedice. Odustajanje od ekskluzivnosti spolnog čina u braku je ništa drugo već kapitulacija pred “seksualnom revolucijom”, koja se desetljećima širi.
Prema katoličkom učenju, brak je zbog božanskog određenja neraskidiv- čovjek ne može poništiti sakramenat braka. Dopuštanje pričesti rastavljenima- ponovo oženjenima/udatima, značilo bi prihvaćanje drugog braka. Međutim, po katoličkom poimanju to uopće nije brak, i zato ne može biti sklopljen u crkvi. Zašto bi onda oni ljudi koji uopće nisu vjenčani, i žive u takozvanom divljem braku, bili isključeni iz pričesti? Njihovo stanje je čak manje iregularno nego stanje onih rastavljenih i ponovo vjenčanih. Onda bi dakle i ovima, koji žive u divljem braku morala biti dopuštena pričest. I onda nije daleko ni korak kojim bi se pokušalo dopustiti pričest i onima koji žive u homoseksualnim ili transrodnim partnerstvima.
I tako bi se Crkva brzo prilagodila seksualnoj revoluciji. Od divljeg braka pa do rodne ideologije, sve bi bilo moguće. Pérez-Soba i Kampowski kažu: “Gotovo sve što Crkva propovijeda o ovim temama, stoji i pada s temeljnim učenjem o prigodnom mjestu (bračnoj zajednici) za prakticiranje ljudske seksualnosti.”
Kardinal Kasper, u svom govoru pred konzistorijem nije išao tako daleko.
Ali mnogi drugi, prije svega brojni teolozi i laičke skupine poput “Mi smo crkva”, itekako to čine i pozivaju se na Kaspera. Oni su iz tog govora, izvukli zaključak, koji sam Kasper nije želio izvući. I zahtjevi ljevičarskih katolika su sve radikalniji i bezobrazniji. Sa svojim govorom, Kasper je otvorio Pandorinu kutiju, koja prijeti da sva ona prljavština seksualne revolucije i pokreta šezdesetosmaša prodre u Crkvu.
Eventualno otvaranje Crkve idejama “seksualne revolucije”, imalo bi, čak i za današnji svijet fatalane posljedice- pišu dvojica autora. Oni tvrde da današnja suvremena kultura ipak ni blizu nije tako liberalna, kako se često pretpostavlja, odnosno kako se to predstavlja u medijima. Čak i u ovakvom modernom svijetu, Crkva je nešto poput svjetionika. Ako bi se taj svjetionik izgubio, posljedice bi bile nesagledive. Moderni svijet ne bi više u njoj imao sugovornika glede tema koje se tiču tog svijeta. Što je pravedno, a što nepravedno? Kako se može dobro voditi svoj život ?
Ako Crkva govori o temama kao što su moral, kontracepcija i umjetna oplodnja, kloniranje i genetske manipulacije, pa predbračni spolni odnosi, razvod, pobačaj, eutanazija…, onda ona u modernom svijetu ima svog sugovornika. Moderni svijet se možda neće složiti s Crkvom, biti će bijesan i šokiran, pokrenut će medijsku kampanju protiv pojedinih osoba ili protiv cijele Crkve. Unatoč tomu, moderni svijet baš s ovim pokazuje, time što izražava ljutnju, bijes i nerazumijevanje prema moralnom učenju Crkve, da mu je to ipak važno, i da ipak nije ravnodušan, jer ravnodušnost je gora nego protivljenje.
Prema katoličkom razumijevanju, brak je na osnovu Božjeg određenja neraskidiv. Kada je brak sklopljen, ne može od čovjeka biti raskinut, kako autori opisuju, razdvajanje seksualnosti i razmnožavanja je u poimanju mnogih ljudi, ne samo otežalo razumijevanje crkvenog učenja o spolnosti, već i prilično utjecalo na modernu kulturu. Pobačaj, nesposobnost vezivanja u brak, visoki postotci razvoda braka, rana seksualizacija su izravne posljedice tog mentaliteta.
Ideja koja je najdalje otišla je da je biološki spol suvišan. Rodna ideologija pravi prijelom između biološkog spola i socijalnog roda i time izvlači ekstremne posljedice iz onih poznatih riječi, francuske radikalne feministice Simone de Beauvoir (također jedne od ikona šezdesetosmaškog pokreta), da jedna osoba ženskog spola kada se rodi, nije došla na svijet kao žena, već će je društvo napraviti ženom. Ona je tako drastično nijekala svaku razliku u spolovima u procesu stvaranja vlastitog identiteta. Dženderisti imaju predodžbu o tome kako će seksualna orijentacija potpuno zamijeniti spolni identitet i da će, naprimjer, homoseksualnost postati alternativa heteroseksualnosti, iako ona to u stvarnosti ne može biti. Džender teorija može nastati samo u jednom društvu u kojemu se izgubila svaka svijest o povezanosti između spolne aktivnosti i stvaranja djece. Samo u takvom kontekstu, seksualna orijentacija može postati važnija nego razlika u spolovima sa svojom unutrašnjom vezom s plodnošću.
Radi se dakle o jednoj pravoj antropološkoj revoluciji u kojoj, prema slijedu džender-teorije, majčinstvo i očinstvo moraju nestati. Otac i majka, se zamjenjuju izrazima “roditelj1” i “roditelj2”. Rodna ideologija se na Zapadu uvodi u škole i ako Crkva i dalje bude šutjela, onda se za dvadesetak godina može dogoditi da i “Oče naš”, za radikalne dženderiste bude nešto ekstremno. Može doći do toga, da roditelji koji svoju djecu uče “Oče naš” izgube pravo na skrb svoje djece i da ih se strpa u zatvor – tvrde Pérez-Soba i Kampowski.
Praktična primjena ideja kardinala Kaspera bila bi ne samo promjena katoličkog učenja o braku i spolnosti, već i strahoviti trijumf seksualne revolucije, s nesagledivim posljedicama – zaključuju autori.
Preveo i uredio: Eduard P.
