Svi znamo da će “Kasperov prijedlog” biti jedna od glavnih točaka rasprave na Sinodi o obitelji ovog listopada. No, što on zapravo znači u praksi?
Kardinal Walter Kasper je predložio uvođenje “pokorničkog puta” za katolike koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, a čijim prolaskom bi se stvorila mogućnost ponovnog primanja Svete pričesti. Ako Sinoda prihvati njegov prijedlog, biskupi će morati doraditi detalje, dati konkretnu strukturu njegovoj ideji, te učiniti “pokornički put” djelom kanonskih pravila.
Kako sada stvari stoje, prijedlog kardinala Kaspera je dovoljno širok da pridobije barem donekle potporu i onih prelata koji bi se inače odlučno protivili promjenama u crkvenom učenju. Sa samo malo natezanja, taj “pokajnički put” se može tumačiti kao nešto slično trenutnom postupku za poništenje braka. Ili bi mogao značiti spremnost razvedenih i ponovno vjenčanih katolika da žive kao braća i sestre, u skladu s postojećim normama.
Svi se slažu da Crkva treba osigurati nekakvu pomoć za katolike u nepravilnim zajednicama, dajući im sredstva kojima mogu obogatiti svoju vjeru. Izazov za Sinodu je utvrditi kako se to može učiniti bez zadiranja u nepromjenjivi nauk Crkve.
Dva poznata katolička novinara, John Allen i Ross Douthat, su ovaj tjedan skrenuli pozornost na ozbiljne praktične probleme koji bi nastali kada bi se “Kasperov prijedlog” pokušao staviti u neki konkretan oblik.
Allen napominje da ako biskupi (ili župnici, kao njihovi delegati) dobiju ovlasti za dijeljenje sakramenta Svete pričesti nekim razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima, neizbježno će uslijediti pritužbe parova koji nisu dobili zeleno svjetlo; prigovorat će se da su pastiri pristrani, da je proces nepravedan…
Stoga:
Prvo, biskupi će vjerojatno osjećati potrebu za objektivnim forumom kod rješavanja takvih sporova, što u osnovi znači sud. Ono što počinje kao pastoralni proces može ubrzo prerasti u pravni proces, sa svim svojim pravnim zavrzlamama, kašnjenjima i troškovima.
Dakle, ono što je trebao biti pastoralni proces, s naglaskom na milosrđu, postaje kanonsko pitanje, s naglaskom na činjenicama. Time je sukus Kasperovog prijedloga bitno oslabljen.
Douthat, sa svoje strane, postavlja pitanje što će se dogoditi ako župnici u jednom gradu pojednostave primanje pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima, dok će oni u drugom gradu i dalje zastupati postojeću disciplinu? Taj rezultat (koji je već gotovo svršen čin što se tiče njemačke hijerarhije koja se opredijelila za vlastita pravila) prijeti uništavanjem univerzalne prirode Crkve, tvrdi Douthat. Katoličanstvo može usvojiti razlike u jeziku, razlike u običajima, čak i razlike u obredu; ali ne razlike u doktrini. Douthat piše da “katoličanstvo u kojem se pravila o ponovno vjenčanima razlikuju od jedne biskupije do druge, od jedne zemlje do druge, čine iz katoličke perspektive, veću sablazan, veći znak stvarnog, rastućeg i opasnog nejedinstva nego što se to do sada moglo vidjeti u odstupanju u liturgiji ili korizmenim običajima“.
Ako nismo ujedinjeni zajedničkom vjerom u osnovnim doktrinama, nismo više ni jedna sveopća Crkva. Brak bi značio jednu stvar na jednom području, a na drugom samo privremenu obvezu. Niti može jedinstvo Crkve preživjeti petljanje s jasnim i nedvosmislenim učenjem samog Isusa, čije su riječi postavile pravila učenja koja je Crkva uvijek slijedila.
Allen i Douthat predviđaju još jedan ogroman praktičan problem s Kasperovom alternativom. Ako župnici dobiju ovlasti razriješnjenja katoličkih parova od postojećeg zakona Crkve, naći će se pod velikim pritiskom da to isto omuguće svim parovima. Zbog ljudske prirode onakve kakva jest, biti će skloni ići putem manjeg otpora, a kako Allen kaže: “Stoga će biti u iskušenju reći ‘da- možete primiti pričest’ gotovo svakome tko ih pita.“
Tako bi prijedlog koji bi Kasper uveo, tražeći djeljnje pričesti za razvedene i ponovno vjenčane vjernike pod nekim ograničenim okolnostima ubrzo doveo do prakse dopuštanja pričesti u svim okolnostima. Ta tendencija, Douthat primjećuje, uvelike potvrđuje pastoralno iskustvo Crkve u posljednjih pola stoljeća: “Iznimka ima tendenciju postati nešto očekivano, te na kraju postaje pravilo.“
Ako su Allen i Douthat u pravu, provedba Kasperovog prijedloga će zahtijevati neku vrstu novog kanonskog procesa, a krajnji rezultat tog procesa bi, u velikoj većini slučajeva, značio da razvedeni parovi mogu primiti pričest. Zvuči poznato? Zar tako ne rade ženidbeni sudovi u obradi molbi za poništenje braka?
Dakle, što je novo u ovom postupku? Ako postoje opravdani razlozi za proglašenje braka ništavnim, onda nema potrebe za novim kanonskim procesom. Ako ne postoje opravdani razlozi za poništenjem, teško je zamisliti kako bi novi postupak razvedenima i ponovno vjenčanima priznao pravo na pričest i pri tom bio u skladu s Gospodinovim riječima:
„Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“
U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.”
(Mk 10, 9-12)
