„K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“ Naša ljubav i moć djece Božje mjeri se kroz primanje Boga…
Da, toliki ga ne primaju jer se boje lica Boga koji ljubi iz neposredne blizine… A to je lice koje nas suočava s nama samima, sa stanjem našeg srca koje je zakazalo.
Židovi nisu primili Boga ne zato što bi oni namjerno odbacili Boga, ta bili su oni jako religiozni, nego zato što ga nisu prepoznali… I jer ga nisu prepoznali nisu ga ni primili.
Ali zašto im se dogodilo: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“? Ako nekoga ne primamo, ili odbijamo, to znači kako ga ne volimo. Zar ne?! Jer teško da će prava ljubav odbiti ljubljenoga, ako poskakuje od radosti već na sami glas…
PRAVA LJUBAV PREPOZNAJE I PRIMA…
Očito je kako su falili nešto u dimenziji ljubavi, jer prava ljubav daje prepoznavanje. Mladić i djevojka se prepoznaju srcima a možda su se prvi put vidjeli.
Dogodi se toliko puta da netko napusti svećenički poziv uz opravdanje kako više ništa ne osjeća, ili da muž napusti ženu s istim opravdanjem: „Ništa više prema njoj ne osjećam“. Njima se dogodilo slično kao Isusovim sunarodnjacima: Nisu više prepoznavali svoga, pa ga nisu primili…
A Bog sigurno nije uzmanjkao u davanju pravih osjećaja, ali se na drugoj strani našao drugi izlog za gledanje, a s njime i izgovor. A takav izgovor je poput svirale bez rupica.
Zašto pak Židovi nisu prepoznali svoga Boga koji im je došao pred vrata, postaje jasno? Nije li i to govor o srcu koje ljubi ili ne ljubi… A ljubav se mjeri kroz primanje Boga, odnosno kroz sposobnost prepoznati ga.
A oni, zatvoreni u religioznu krutost, zaboravili su na izgled Božji. To je išlo tako daleko da su u ime Božje na kraju „ubili samoga Boga“. Ali zar smo mi moderni puno napredovali? I danas mnogi u ime Božje, ili u ime „pravde“, ili u ime „prava žene na izbor“ „ubijaju Boga“ koji je došao u tolikim nedužnima.
Kakav je zaista bio izgled Božji kad ga njegovi nisu primili? Pa zar nije izgledao kao svatko od nas… I zar nije baš u tome problem prihvaćanja Boga?! Jesu li se Židovi bojali sami sebe kad nisu mogli prihvatiti takvoga Boga?! Ne događa li se slično i muslimanima kad ne prihvaćaju Krista…
Svima su im slični argumenti. Ne događa li se slično tolikim kršćanima koji odbacuju svoje kršćansko dostojanstvo da bi mogli prigrliti razne primamljive ponude i živjeti po svojim nagnućima.
A kako bismo drugačije mogli nazvati one koji se nazivaju ateistima nego „oni koji odbijaju primiti Boga koji im je došao“. Nije li zapravo većina borbenih ateista proistekla upravo iz nekada kršćanskih sredina. Događa se i na njima: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“
Očito im je svima “ljubav” negdje drugdje položena pa im se i slika „Boga“ promijenila. Čini se da je svim njima lakše živjeti s Bogom koji je jako daleko nego s Bogom koji je tako blizu. Naime, kad je Bog daleko ja mogu svašta u ime Božje… Ali kad je Bog tako blizu stvari se mijenjaju, vlastita laž me brzo sustiže…
Da, toliki ga ne primaju jer se boje lica Boga koji ljubi iz neposredne blizine… A to je lice koje nas suočava s nama samima, sa stanjem našeg srca koje je zakazalo.
Toliko puta on je došao pred vrata k svojima, nama, a mi ga nismo primili. Zato je moć djece Božje u mnogima ugašena, iako su navodno mnogi kršćani. Htjeli bi imati i moć svijeta i moć djece Božje, a to ne ide jer moć svijeta zatvara vrata Kristu.
Krist ipak ne odustaje, on računa na one koji će ga primiti, jer za njih je priredio nešto silno. „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“
Moć djece Božje je takva da njihovo srce postaje sposobno za velika Božja djela. Moć djece Božje dobiva se primanjem Boga koji se utjelovio.
Sa stranice dominikanci.hr
