“Iako nas pogled na komičnu kulturu “cvijeća“ (Crkve) iz 60-ih može navesti da ih gledamo kao bezopasne sentimentaliste, oni su bili i jesu revolucionari, koji žele zamijeniti stari poredak novim poretkom koji su sami osmislili“
Čitatelji već znaju da je njemački “Sinodalni put” nedavno izglasao izradu dokumenta koji, između ostalih grozota, blagoslivlja istospolne parove. Nitko ne treba sumnjati da je ovo krivovjerje prema nauku katoličke, ali i kršćanske vjere. Ali, kao što je primijetio jedan pronicljivi promatrač, motivirajuća ideja koja stoji iza arhitekata “Sinodalnog puta” daleko je radikalnija od bilo kojeg njihovog pojedinačnog prijedloga, koliko god apsurdno izgledao.
Ovo se može sažeti nečim što je kardinal Reinhard Marx rekao prije mnogo godina, kada je raspravljao o kleričkom celibatu: „evolucija u društvu i zahtjevi učinili su jasnima zadaće i hitnu potrebu za obnovom… potrebne su daljnje prilagodbe crkvenog nauka“. Kako ne biste pomislili da se samo referirao na “pastoralnu praksu” a ne na samu vjeru, pojasnio je da „istina nije konačna…naravno, mi stojimo u velikoj tradiciji – ali ovo nije potpuna tradicija. To je put u budućnost”. Istina se neprestano “razvija“, pa je trebaju čuvati “stručnjaci“ za sociologiju, seksualnost i tako dalje, tj. upravo oni birokrati koji su njemačku Crkvu odveli u raskol i herezu.
Do sada bi trebalo biti jasno da oni koji su zaduženi za “Sinodalni put” (i u mnogim, ako ne i većini crkvenih birokratskih institucija u Njemačkoj) nisu “liberalni” katolici. Liberalni katolici su ljudi koji imaju homoseksualnog sina i žele da Crkva na neki način “prizna” njegovu seksualnost, ili žele da se ponovno udata (rastavljena) žena pričesti, ali nemaju drugih čvrstih primjedbi na nauk Crkve. To su disidenti koji se bave “jednom temom” i nemaju pravi sveukupni plan za preoblikovanje Crkve. Osobe koje zapadnu Crkvu trenutno tjeraju u propast su “progresivci”. Kako se ovi “progresivni“ razlikuju od liberalnih katolika, pitate se?
Prije osamnaest godina, nakon izbora pape Benedikta XVI., George Weigel, sa svojom karakterističnom predusretljivošću, usudio se reći da Ratzingerov izbor dokazuje da je progresivna moć u Crkvi na izdisaju. Pokojni o. Paul Mankowski, pišući pod pseudonimom Diogenes, napisao je:
„Nisam optimističan kao Weigel u pogledu položaja “progresivaca“. Uostalom, oni nisu nisko profilni “crkveni miševi“ koji su tiho zagovarali katolicizam po principu živi i pusti druge da žive. Iako nas pogled na komičnu kulturu “cvijeća“ iz 60-ih može navesti da ih gledamo kao bezopasne sentimentaliste, oni su bili i jesu revolucionari, koji žele zamijeniti stari poredak novim poretkom koji su sami osmislili“.
Otac Mankowski shvatio je ono što su mnogi vjerni katolici (osobito oni “konzervativni”) tek prekasno shvatili: da je razlika između “liberalnog” katolika koji je samo sentimentalist i “progresivnog” katolika u njihovoj razini predanosti i njihovoj aktivističkoj sposobnost da potkopaju institucije. U istoj je kolumni primijetio kako su progresivni katolici “zauzeli” teološke katedre, katehetske urede, pa čak i redovničke kongregacije (mogao je spomenuti i sjemeništa).
Njihov intenzitet uvjerenja i sposobnost da zauzmu institucionalnu moć u Crkvi predstavlja veliku opasnost, kako je vlč. Mankowski rekao: „Ne očekujem da će progresivisti slegnuti ramenima i graciozno nestati sa scene. Ono što je u pitanju nije neuspjela književna kritika, već smisao cijelog njihovog života”. Arhitekti trenutnog njemačkog raskola, a vjerojatno i “Sinoda o sinodalnosti“, svi odgovaraju ovom opisu.
Pitate se vjerojatno kako se to dogodilo? O. Mankowski to analizira jako dobro. Ono što su mnogi ljudi smatrali bezopasnom kontrakulturom mira, ljubavi i droge prikrivalo je ambicije revolucionara koji su željeli preoblikovati društvo prema slici svojih utopijskih snova. Dobar osjećaj njihovih ambicija i svjetonazora možete dobiti iz izvrsne knjige Bryana Burrougha, „Dani bijesa“, koja opisuje lijevo orijentirano “podzemlje” 70-ih u Sjedinjenim Američkim Državama.
Grupe poput Weather Undergrounda, na čelu s Billom Ayersom (prijateljem Baracka Obame), željele su pokrenuti revoluciju u Sjedinjenim Američkim Državama, ali su otkrile, na svoju žalost, da “ljudi“ to ne žele. Međutim, mnogi od vođa grupa poput Weather Undergrounda završili su aktivistički karijeru odlaskom u elitne institucije, gdje se uči zakon (jedan je postao sudac, a drugi je postao profesor). Tamo su se stopili s menadžerskom klasom koja ih kontrolira. Budući da nisu uspjeli probuditi mase, očito su odlučili da trebaju nametnuti revoluciju od vrha prema dolje, kao što je Lenjin učinio u Rusiji.
To uključuje vjerske institucije. Skeptičan sam prema teorijama o “infiltraciji” komunista ili masona u Katoličku Crkvu, prvenstveno zato što su pretjerano dramatične. Zauzimanje institucija zamišlja se kao svojevrsni holivudski špijunski film, prepun vatikanskih intriga. Ali puno je drugačije od toga. To uključuje puno mučnog rada i ulaska u zamorne birokratske centre kao što su financijski odbori i odjeli za ljudske resurse. Primjerice, pružanje pomoći prosvjednicima ili ljudima u bijegu od FBI-a nešto je za što se može koristiti svaka institucija, ako je njezina radna snaga popunjena s dovoljno radikalnih simpatizera na najnižim razinama, čak i ako se njezini čelnici žestoko protive takvom radikalizmu.
To je bio slučaj u mnogim vjerskim ustanovama do kasnih 60-ih. Burrough primjećuje da je Weather Undergroundu pomoglo ono što je on nazvao “disciplinirano katoličko podzemlje“ 70-ih, posvećeno pomaganju pozivanja otporaša i drugih osoba iz “Pokreta“. Zanimljiv je jedan detalj koji pokazuje da se radikali ušli u Katoličku crkvu SAD-a. Tijekom sastanka članova pokreta Weathermana u Flintu, Michigan, koji se održao krajem 1969., Burrough kaže da su članovi grupe koristili lađu lokalne katoličke crkve za orgije, što je bio dio njihove seksualne i nasilne kampanje “Smash Monogamy“.
Progresivci, politički ili vjerski, shvatili su da ne morate imati mase na svojoj strani ako kontrolirano upravljate birokracijom. Moderna društva bez birokracije ne mogu funkcionirati. Svi, uključujući i “tradicionaliste” bilo koje vrste, ovise o njima u svakodnevnom životu.
Vjerni katolici mislili su da su sigurni s “konzervativnim“ papom, ali naprednjaci su znali što je predsjednik Trump otkrio, na svoju žalost, tijekom svog mandata. Nije važno možete li imenovati čelnike velikih, moćnih institucija ako gotovo svi njihovi zaposlenici mrze ljude koji ih vode i njihova iskazana uvjerenja. Čelnici ovih institucija ne mogu učiniti ništa suočeni s tim zajedničkim protivljenjem; oni su samo pojedinci. Ovo je vjerojatno značenje onoga što je Benedikt XVI. navodno rekao mons. Bernardu Fellayu, kada ga je molio da okonča neslaganje u Crkvi. „Moj autoritet završava na tim vratima”, rekao je papa, pokazujući na vrata svoje sobe u Castel Gandolfu.
Dakle, dok su vjerni katolici podizali obitelji, pokušavajući živjeti i prenijeti im vjeru, dajući novčane priloge i volontirajući darujući svoje vrijeme Crkvi, revolucionari su radili na tome da ono što su vjerni katolici plaćali iz vlastitog kapitala i uloženog vremena pretvore u posve drugu religiju. Sa “Sinodalnim putem” i “Sinodom o sinodalnosti” došao je njihov čas.
Što je s papom? Ne znam kako itko može vjerovati u ovom trenutku da će papa Franjo učiniti bilo što da to zaustavi. Do sada bi trebalo biti jasno da “Sinodalni put” nikada ne bi napredovao bez njegove pomoći. Vjerojatno će izdati neku vrstu dvosmislenog upozorenja, ali neće izravno osuditi Nijemce. Unatoč onome što sam gore napisao, papin autoritet je još uvijek neophodan za “revoluciju“ koju ti ljudi žele provesti. Uspješno su izigrali lojalnost vjernika kod pape da bi došli ovako daleko, i moraju održavati fikciju da ovo nije radikalno preoblikovanje vjere.
Oni ne trebaju niti žele njegovo odobrenje, ali ne bi mogli nastaviti suočeni s izravnom papinom osudom. Neće moći posve provesti svoju ideju sve dok papa Franjo vlada. Progresivci u kardinalskom kolegiju koji su glasali za njega jasno su znali da imaju saveznika koji će im dati priliku da to pokušaju. Ne mogu zamisliti da bi ih neki budući progresivni papa izdao.
Dakle, preostaje nam molitva i nada da će budući papa učiniti nešto po tom pitanju – ako do tog vremena još bude mogao. Ironično, ne mislim da se katolici ne trebaju brinuti zbog ovih revolucionara koji podrivaju nauk Crkve. Oni ionako ne vjeruju u nepromjenjivu istinu, tako da nema razloga da Franjo ili “Sinoda o sinodalnosti” izdaju nekakvu obvezujuću izjavu o homoseksualnim zajednicama ili bilo čemu. Oni samo trebaju nastaviti izdavati nejasno formulirane izjave koje zaobilaze doktrinu Crkve, ali dopuštaju herezu u praksi.
Očekujem da će se to nastaviti u bliskoj budućnosti, ali vjerujem u Gospodinovo obećanje Petru. Rim će nekako uskrsnuti iz ove duhovne smrti jednog dana. Uvijek je tako bilo. A ti ljudi nisu svemoćna bića. Oni ne mogu sami uništiti cijelu svjetsku Katoličku Crkvu.
Ali što se tiče Zapadne Crkve, ili barem nekih njezinih dijelova, moram priznati, da nemam nade. Neki stalno govore o “biološkom rješenju“ ovog problema. Ne shvaćaju da se to neće dogoditi dok progresivni pojedinci upravljaju ovim institucijama. Nije ih briga ako će svećenička zvanja presušiti, jer se ionako žele riješiti tradicionalnih svećenika.
I dok je istina da možda neće moći zamijeniti osoblje institucija jer rijetko tko dijeli njihove sulude ideale, to ne znači da će moćne institucije ostaviti netaknute za buduću generaciju vjernih katolika. Jednostavno će ih prije uništiti nego da dopuste svojim kontrarevolucionarnim neprijateljima da ih iskoriste. Ako želite pregled nadolazećih atrakcija, možda biste se trebali osvrnuti na povijest Anglikanske zajednice i njezinih muka, jer to je ono kamo ide Katolička Crkva.
Ako Crkva nekako ne istjera progresivne pojedince iz ovih birokratskih grobnica– sve njih– nisam siguran, ljudski govoreći, što vjerni katolici laici mogu učiniti u bliskoj budućnosti da ih zaustave. Može se dogoditi da ništa ne možemo učiniti dok Gospodin ne promijeni okolnosti pod kojima patimo. Ništa, to jest, osim živjeti vjeru koju ti ljudi žele uništiti gorljivije, potpunije i radosnije, s više osobne odgovornosti i osobnog asketizma, nego ikad prije: „ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom“ (Mk 9, 29).
