Prema kardinalu Rocheu, prefektu Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata, Misal Pavla VI. je „najbogatiji Misal kojeg je Crkva ikada stvorila” Izvor
Zanimljiva tvrdnja. Često vidimo da je sasvim drugačije, jednostavno pohađajući dnevnu misu.
Uzmimo reprezentativni primjer, jednu od stotine liturgijskih molitvi za svetkovine u rimskom kalendaru, naime onu za sv. Ćirila Aleksandrijskog, sa spomendanom sv. Apolonije preuzetim iz zajedničkog spomendana djevica mučenica. (U suvremenom kalendaru spomendan sv. Ćirila je 27. lipnja, a sv. Apolonija, vjekovječna zaštitnica zubara i zubobolja, nestala je – zapravo je bila iščupana kao pokvaren zub.)
Ovdje je usporedni prikaz koji prikazuje šest molitvi koji se izgovaraju u tradicionalnoj rimskoj misi, naspram jedne odgovarajuće molitve u misi Pavla VI., s dvije druge koje treba uzeti iz zajedničkih zbornih molitvi za biskupe ili crkvene naučitelje.
Uvodna molitva je jedina koja omogućuje izravnu usporedbu. U oba misala je sv. Ćiril predstavljen kao „nepobjedivi pobornik božanskog majčinstva Presvete Djevice Marije“, što je izvrsno. Doista jest, jer Theotokos (nauk o Bogorodici) je glavni dogmatski plod sabora u Efezu. Ali stara molitva i dalje zaziva Ćirilov zagovor kao i Gospin zagovor; dapače, molimo Boga po Ćirilovu zagovoru da se spasimo po Gospinu zagovoru. Ovaj obrazac dvostrukog zagovora vidljiv je u nekim bizantskim molitvenim obrascima. U verziji Novus Ordo nestalo je u mnogim misnim obrascima dvostrukog zagovora zbog svetačkog zagovora, a umjesto skladne paralele između božanskog majčinstva i njezina majčinskog zagovora, molitva poseže za ekumenskim plodom Utjelovljenja. Što je istina, bez sumnje, ali cijela misa je ipak o utjelovljenju. Starija uvodna molitva je radije usredotočena na Ćirilovu obranu božanskog majčinstva.
Kad pogledamo preostale molitvene obrasce, lako možemo vidjeti koliko bi reformatorima bilo neugodno. U tihoj molitvi nakon prinosa darova obnavlja se spominjanjem zagovor sv. Ćirila, a zatim na čudesan način ispovijeda suvječna slava Sina s Ocem, što je vrsta jezika koju su reformatori sustavno promijenili u ono što se može pokazati kao “poluarijanska“ sklonost. Popričesna molitva opet ukazuje ne samo na primjer, nego i na zasluge sv. Ćirila i moli, zapanjujuće, za milost „da dolično služimo presvetoj Majci jedinorođenog Sina“.
U međuvremenu, druga zborna molitva, za djevice mučenice, hvali Boga što je dao trijumf mučeništva „i slabijem spolu“ („in sexu fragili“); kada uzmemo u obzir apsolutno brutalan način na koji su pogani mučili i ubili Apoloniju, možemo razumjeti značenje. Tiha molitva nakon prinosa darova potvrđuje da smo sigurni u izbavljenje od zla pokroviteljstvom sv. Apolonije. Druga popričesna molitva inzistira na našem oslanjanju na zagovor svetice. To znači da šest puta u starom načinu molitve (lex orandi) izričito molimo za i po zagovoru svetaca. U novom način molitve (lex orandi) to se spominje točno nula puta.
„Najbogatiji Misal kojeg je Crkva ikada stvorila…“. Orwelle, upoznaj sebi ravnog.
