Kao netko tko je zaposlen u Crkvi i radi s mladima, imso samvidio sam kako se naša biskupijska infrastruktura okreće prema prihvaćanju Sinode o sinodalnosti. Poslani su nam dokumenti o tome kako bi se trebali sastajati i imati „grupe za slušanje“, kako bi „pozitivnost“, a ne „negativnost“ trebala biti u fokusu naših izvješća i kako bismo posebno trebali obratiti pozornost na „izvještaje manjina“. Bez sumnje, sudeći po retorici, dokumentima i općem tonu, Sinoda o sinodalnosti neće biti nepristrana ili objektivna; cilj joj je naglasiti ono što vjerni katolici već osjećaju da će se dogoditi, a to je promicanje doktrinarne reforme.
Ovo me neće odvratiti od onoga što želim postići, ali to isto tako uzrokuje jedno veliko pitanje. Prema kome je Sinoda usmjerena i koga namjeravaju slušati?
To je legitimno pitanje. Katolička crkva obuhvaća sve vrste ljudi. Znamo da je puna svetaca i grešnika, izabranih i izopćenika. (Možemo li još uvijek koristiti te izraze?) Ipak, ne čini se da Sinoda o sinodalnosti doista ima na umu puninu Tijela Kristova. Umjesto toga, da citiram nekoga tko je objasnio našu misiju u sastavljanju izvješća za biskupiju: „Morate slušati i pružiti dobrodošlicu ljudima koji se nisu osjećali dobrodošli u Crkvi”.
Naglasak na slušanju (što je postala sveprisutna riječ), je implicitno jednosmjeran. Sumnjam da će zabrinutosti onih katolika koji potvrđuju učenje Crkve koje se nalazi u Katekizmu, dobiti isti značaj kao i onih katolika koji otvoreno odbacuju učenje Crkve. A ako bi oni trebali biti oni koje najviše slušamo, oni koje naglašavamo u našim izvješćima, tada će informacije koje se prikupljaju u svim tim „sesijama slušanja“ biti iskrivljene.
Ova izvješća očigledno trebaju biti namjerno iskrivljena. Postoji dugogodišnji pokret za „moderniziranje Crkve” i za Crkvu koja „ide u korak s vremenom”. Kao što znamo, sve je to samo šifra za ukidanje crkvenog nauka, bilo kroz stvarnu promjenu ili jednostavnog zanemarivanja učenja Crkve u potpunosti.
Nadalje, već sada mogu predvidjeti o čemu će se pitati ciljana publika moga izvješća. Pošto radim u obrazovanju i u studentskom kampusu, onda mogu reći kako sam uglavnom s mlađim katolicima. Ako se od nas traži da naglasimo „izvješće o manjinama“, pokrenut će se uobičajena pitanja o seksu, LGBTQ pravima, klimatskim promjenama (ili o „globalnoj klimatskoj smrti“ kako su to neki počeli nazivati), transrodnosti i rasizmu. Zabrinutost oko liturgije, duhovnog života i misionarstva vjerojatno će biti minimalna. Ako se potakne zabrinutost za liturgiju, duhovni život i misionarsku djelatnost, ona neće nužno ući u pretpostavljeno „izvješće manjine“.
Čini se da svrha Sinode o sinodalnosti ima ljudski motiv koji stoji usporedno uz božansku providnost. Čini se da je ljudski motiv, prema onome što mi je rečeno i upućeno, nagnut u suprotnom smjeru od Božanske objave i obećanja Providnosti. Ipak, stvarnost Božanske providnosti koju potvrđujemo, kao katolici, mora imati svoje upraviteljsko vodstvo.
„Sinodalnost” je čak korištena prije objave Humanae vitae. Papa Pavao VI. uzeo je u obzir razmatranja izvješća, ali ih je u konačnici odbacio. Ili, točnije, zaštita Duha Svetoga osiguravala je da će Sveti Otac odbaciti preporuke Sinode koje su bile u suprotnosti s katoličkom istinom.
Zagovaram pastoralnu reformu, koja je još jedna kontroverzna tema u razgovoru o pripremama za Sinodu. Potrebna nam je pastoralna reforma. To dokazuju brojni skandali u posljednjih pola stoljeća. Ali ne smijemo brkati pastoralnu reformu sa doktrinarnom reformom. Čini se da u nastojanju da se provede pastoralna reforma, određene moćno–interesne skupine u Crkvi žele da to ide zajedno s promjenom doktrine. Zapravo, iz njihove perspektive, pastoralna reforma ne može se dogoditi bez doktrinarne reforme.
Riječ je o lažnoj ekvivalenciji. Jer pastoralna reforma i reforma doktrine nisu nužno povezane jedna s drugom. Zapravo, može se tvrditi da je pastoralni neuspjeh u posljednjih pola stoljeća uvelike posljedica ignoriranja — ili potpunog odbacivanja— katoličkog nauka. Pastoralnu reformu treba ponovno ujediniti s otkrivenim naukom. Da smo slijedili crkveni nauk, umjesto da smo ga namjerno ignorirali, mnogi bi veliki grijesi prošlog stoljeća bili izbjegnuti i ne bismo bili u ovom ratu između onih koji traže pastoralnu reformu i onih koji oportunistički traže promjenu doktrine.
Čini se kao da je svrha Sinode o sinodalnosti pogurati crkveno učenje u novom smjeru– onom koji će biti „u skladu s vremenom” ili „s narodom“. Možda to i nije veliko iznenađenje. Ipak, oni od nas koji su zaduženi za određenu misiju učinit će sve što mogu kako bi dostavili iskrena i temeljita izvješća.
Na kraju dana, hoćemo li biti iznenađeni onim što ćemo pronaći i čuti na Sinodi o sinodalnosti? Vjerojatno ne. Ipak, trebamo se moliti za one koji svoja vlastita srca stavljaju iznad Božje objave. Crkva koja se ne moli uopće nije Crkva. Osim toga, nadamo se da će pitanje molitve biti glavno pitanje koje će pokrenuti oni s kojima ja i drugi surađujemo. Ako izvještavamo „s narodom” i tražimo „pozitivnost”, onda se nadamo da će Crkva otkriti molitveni narod u ovim izvješćima.
Paul Krause
