U nesretnoj borbi između katolika koji promiču cjepivo protiv COVID-19 i onih koji im se protive, pojavilo se nekoliko tobožnjih argumenata. Zagovornici ukazuju na dugačak popis uobičajeno korištenih lijekova za koje kažu da su isto tako razvijeni ili testirani pomoću stanica HEK-293. To je naziv za matične stanice fetusa kojaese koriste od pobačene bebe, upravo oni koji se brinu o „humanosti djece“ nazvali su te matične stanice po imenu Johanna (bila je osoba, a ne broj registarske pločice). Johannine stanice korištene su za razvoj ili testiranje tri od četiri dostupna cjepiva protiv COVID-19, dok je četvrto cjepivo koristilo matične stanice druge pobačene bebe.
Katolički promicatelji cjepiva protiv COVID-a govore protivnicima, da ako odustanemo od cjepiva zbog eksperimenata na Johanni, onda je bolje bojkotirati i aspirin, Tylenol, Aleve, Advil, Tums, Maalox i niz drugih uobičajenih lijekova jer su isto tako testirani na Johanni ili matičnim stanicama drugih fetusa.
Međutim, aspirin je izumljen 1897. godine, kada je znanstvenik modificirao prirodni biljni spoj salicilne kiseline. Nepotrebno je reći da nisu obavljeni nikakvi testovi na stanicama pobačenih beba prije nego što je Bayer doveo proizvod na tržište.
U jednom članku koji potiče tu „logiku“, o. Matthew Schneider, uključio je popis lijekova uz nekoliko povezanih studija, nastojeći pokazati da su veze određenih lijekova s matičnim stanicama pobačenog fetusa (Johanne) ekvivalentne onima cjepiva protiv COVID-a. Ni ovakav pokušaj ne uspijeva. Provjerila sam tri znanstvene studije povezane s različitim lijekovima, čitajući cijele članke (a ne samo sažetak). Nijedna od ovih studija nije predstavila dokaze da se u izvornom razvoju ili ispitivanje navedenih lijekova koristili matične stanice pobačenog fetusa (Johanne).
U svakom slučaju, studije su proveli akademski istraživači tražeći daljnje informacije o mehanizmima djelovanja ili ciljevima djelovanja postojećih lijekova, kojima je cilj istraživanja razvoja novih lijekova ili nove uporabe postojećih lijekova. Na primjer, studija iz 2015. godine za Albuterol (koja je izumljen 1972. godine) nastojala je utvrditi kako pozitivno nabijeni ioni lijeka reagiraju s negativno nabijenim transporterima u glatkim mišićima pluća kako bi se utvrdilo pomažu li im kationi u dosezanju ciljanih receptora.
Je li ispravno da ti istraživači upotrijebe Johannine stanice? Naravno da ne. No, isto tako nije u redu da katolici koji su zagovornici cjepiva protiv COVID-a impliciraju (ili izjavljuju) da je lijek poput aspirina moralno ekvivalentan Moderninom cjepivu protiv COVID-a. Aspirin je na tržište plasiran kao lijek protiv boli bez upotrebe matičnih stanica iz pobačene bebe i bez namjere da se takve stanice koriste u budućnosti. Potonji je na tržište doveden pomoću Johanne.
Drugi pokušaj marginalizacije protivnika cjepiva sastoji se u tome da nas nazivaju „licemjernima“ ako koristimo druga cjepiva koja su nastala od eksperimenata na pobačenim beba ili „iracionalnima“ (ako smo protiv cjepiva). Crkva se i ranije bavila vezama između cjepiva i pobačaja, u doba prije COVID-a (početkom 2000-ih). Tadašnji kardinal Ratzinger, kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, uputio je Papinsku akademiju za život (PAL) da izradi dokument kako bi se razjasnila moralnost cjepiva dobivenih iz matičnih stanica pobačenih beba. Dokument iz 2005. godine temeljito razmatra moralne implikacije ovog pitanja za znanstvenike, korporacije, zdravstvene djelatnike i pojedince. Nedavna se izjava Kongregacije za nauk vjere posebno odnosila na probleme s COVID-om.
Kao što znamo, dokumenti tvrde da je razvoj cjepiva pomoću Johanne ili drugog pobačenog djeteta uvijek nemoralan, ali kažu da mogu postojati ozbiljni proporcionalni razlozi koji opravdavaju pojedinačnu upotrebu takvog cjepiva. (Prisiliti pojedinaca da mora primi to cjepivo se osuđuje.) Stoga moramo sa svojevrsne „ljestvice moralne ravnoteže“ odvagnuti zla povezana s cjepivom – primjerice, razinu suradnje koju imamo s pobačajem upotrebom lijeka koji iz njega proizlazi – dok s druge strane, zla koja mogu nastati odustajanjem od cjepiva.
Nažalost, dokument iz 2020. godine je prvi put napomenuo da se pobačaj Johanne dogodio u „prošlom stoljeću“, čimbenik koji očito umanjuje težinu pobačaja. Pitam se kako bi se autori dokumenta iz Kongregacije za nauk vjere osjećali da su korištene matične stanice židovskih žrtava nacističkih koncentracijskih logora iz „prošlog stoljeća“?
Zatim dokument karakterizira prijetnju od COVID 19 kao primjer dovoljno ozbiljnog razloga da opravda „pasivnu materijalnu suradnju“ sa zlom uzimanjem cjepiva. Ovo je propust (ili odbijanje) odvagivanja svih čimbenika: navodna ozbiljnost virusa je precijenjena i stavljena je na jednu stranu ljestvice, dok je zapravo riječ o pasivnoj materijalnoj suradnji sa zlom koje je nastalo ubojstvom Johanne.
Prvo, ima više nego što dokument Kongregacije za nauk vjere priznaje. Za razliku od rubeole, za koju je Vatikan 2005. godine ukazao kao na bolest čija ozbiljnost opravdava upotrebu cjepiva koji su nastali eksperimentiranjem na pobačenim bebama, COVID-19 je iznjedrio čitavu kulturu laži, prisile i bezboštva.
Prestanimo se pretvarati da su cjepiva protiv COVID-a uopće usporediva s drugim lijekovima i cjepivima. Cijepljenje označava sudjelovanje u COVID režimu, „sanitarnoj diktaturi“ koja nas tjera da starije pacijente zaključavamo od njihovih obitelji; pokrivajući lica djece i sprječavajući ih da vide sliku Božju – lica svojih kolega i učitelja; dok se dogodila zamjena stvarnih odnosa „virtualnim vezama“ – nestao je osjećaj zagrljaja, šaptanja u uho, čvrstog rukovanja jer su to postali načini prenošenja infekcije u kulturi COVID-a.
Nepriznavanje ovih zala dovodi do propasti. Govoriti o cjepivu protiv COVID-a kao da se radi tek o još jednom u nizu cjepiva je najgora vrsta duhovnog i moralnog izmišljanja.
Ljudi sa zdravstvenim i moralnim razlozima protiv cijepljenja gube posao. Bi li se to dogodilo da se osamdeset posto nas odbije cijepiti? Ne, to se događa jer većina ljudi to prihvaća. Toliko o „moralnoj dužnosti da se nastavimo boriti i upotrijebimo sva zakonita sredstva kako bismo otežali život farmaceutskim industrijama koje djeluju beskrupulozno i neetično“, što je istaknuto u dokumentu Papinske akademije za život iz 2005. godine. Kako nas Vatikan može ohrabriti da se borimo protiv zla korištenja cjepiva nastalih eksperimentiranjem na Johanni i njezinih vršnjaka, istovremeno nam govoreći da je neka vrsta moralne dužnosti- cijepiti se?
Zato onima koji kažu: „Cijepio sam se, ali mislim da ljude ne treba prisiljavati da se cijepe“, hvala za ništa. Vaše cijepljenje doprinosi tome da vaša susjeda ostane bez posla, a vašeg nećaka izbaci iz medicinske škole. Mislite li da bi obveza cijepljenja bila moguća da većina ljudi nije voljna ispoštovati je? Bi li se vojska rasporedila po gradovima u Australiji kako bi se provela mjera zabrane da većina tamošnjih građana nije voljna pridržavati se lockdowna u vrijeme COVID-a?
Drugo, s druge strane vage, najveća javna tajna je da zapravo COVID-19 ne predstavlja ozbiljnu smrtnu prijetnju. Dakle, ako se vaš sedamdesetdeveto-godišnji djed zarazi virusom, ima 3,2 posto šanse da umre od toga. To zvuči pomalo grozno. Ali biste trebali isto tako shvatiti da sedamdesetdeveto-godišnji muškarac ima pet posto šanse da umre u roku od godinu dana od drugih bolesti. Uobičajeno je da stariji ljudi umru prije mlađih.
COVID-19 je klasificirana kao bolest niske stope smrtnosti (za razliku od MERSA), pri čemu zemlje s visokim dohotkom pokazuju najveće stope smrtnosti u iznosu od 1,15% (stopa je niža u zemljama s nižim dohotkom, koje imaju mlađe populacije). Čak i ako taj postotak nije napuhan i cjepivo je zapravo posve učinkovito protiv virusa za svaku osobu bez nuspojava (možeš misliti), pokazalo se da „zlo“ pristajanja na cjepivo protiv COVID-a nije minimalno.
U međuvremenu, zla s druge strane vage – pasivna materijalna suradnja s pobačenim stanicama Johanne i poštivanje režima u vezi COVID-a – bi trebali predstavljati ozbiljan teret za savjest katolika.
