Tijekom posljednje dvije godine, mnogi od nas su bili prisiljeni promatrati kako su naši voljeni bili maltretirani u ime javnog zdravlja.
Prošlog tjedna je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država potvrdio neustavan savezni zakon koji prepušta ono malo utjecaja koji su konzervativci ostavili u zdravstvenoj industriji ljevičarskim totalitaristima. Presuda dopušta saveznoj vladi da prisili zdravstvene djelatnike da se odreknu slobode savjesti, tjelesne autonomije i podvrgnu se primanju cjepiva protiv COVID – a 19. Ovaj potez, iako jadan, nije u suprotnosti sa usmjerenjem medicine i farmacije tijekom posljednjih pedeset godina i stoga ne bi trebao biti iznenađujući. Na neki način, katastrofalna pogreška Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država može pomoći da se u fokus stavi hitna potreba da se odvojimo od proždrljive zdravstvene industrije.
Činjenica je da bez Krista u srcu zdravstvene industrije svaka vrsta zločina ne samo moguća, već i vjerojatna. Moderna medicina može, naravno, biti veliko dobro kada se ispravno koristi. Ali ovisnost o industriji koja više ne služi Gospodinu može samo dovesti do smanjenja zdravlja. Crkva je s pravom hvaljena zbog svoje povijesne uloge u etičkoj medicini i zdravstvenoj skrbi.
Međutim, tijekom posljednjih pedeset godina Crkva je uglavnom šutjela, čak i kada su bolnice nazvane po raznim svecima počele propisivati kontracepcijske i abortivne lijekove, idući tako daleko da čak obavljaju pobačaje. Nadalje, Petrova barka izaziva lakovjernost nedavnim izjavama Kongregacije za nauk vjere i nejasnim papinim razmišljanjima. Vjernici se pozivaju da vjeruju istim tijelima javnog zdravstva koja zagovaraju seciranje djece za znanost i koja profitira od opasnih i eksperimentalnih proizvoda. Militantna Crkva je uvjetovana prihvatiti manje – mnogo manje – od životvorne vizije ozdravljenja.
Prava zdravstvena kriza je epidemija kroničnih bolesti, u kojoj obično ignoriramo naša tijela i očekujemo da lijekovi – koji su često jednaki štetni i iscjeljujući – pruže ozdravljenje. Proširena upozorenja o nuspojavama u sveprisutnim farmaceutskim reklamama niti ne dolaze u našu svijest. To je uredu jer se brinu o nama. Nitko ne bi svjesno eksperimentirao s nama radi zarade. Neki od vas imaju pretjeranu vjeru!
Tijekom posljednje dvije godine, mnogi od nas su bili prisiljeni promatrati kako su naši voljeni bili maltretirani u ime javnog zdravlja. Čini se da su gospodari skloni podvrgavati ljude eksperimentalnim i toksičnim lijekovima, dok njihovi šamani kažnjavaju svakoga tko bi doveo u pitanje „znanost“ koju su personificirali. Njihovi „protokoli o pandemiji“ istaknuli su i ubrzali moralni pad industrije, kojoj je, čini se, malo stalo da li ljudi žive ili umiru… ili da li im se daje dostojanstvo koje zaslužuju. Bez sumnje, u sustavu ima dobrih ljudi (hvala onim istinskim herojima koji pobjeđuju u malim bitkama liječeći svoje pacijente s vještinom i velikom ljubavlju!). Pa ipak, veći rat se gubi na svim institucionalnim frontama.
Lijek je u tome da naša djela (pojedinačno i kao društvo) moraju postati ispravno uređena prema Kristovoj volji poštujući načela supsidijarnosti i naravnog zakona. To zahtijeva skromnu budnost nad najsitnijim elementima naših života, sve do samog našeg DNK. Upravo to shvaćanje upravljanja– duboko ukorijenjenog u zahvalnost za Božje darove – trebalo bi nas natjerati da odbacimo našu ovisnost o farmaceutskoj industriji i odvojimo se od njezinih gorko slatkih plodova gdje god je to moguće.
Kada biste otkrili da vaš susjed secira žive bebe u svome podrumu, ustuknuli biste od užasa i zatim pozvali policiju. No, naše velike farmaceutske kompanije upravo to rade desetljećima. Zašto onda povjeravamo svoja tijela i svoju djecu takvim neprijateljima Boga?
Udaljena suradnja! To je suradnja na daljinu, neki inzistiraju. Možda. Priznajmo da smo barem pomalo moralno krivi za brutalnu smrt bebe Johanne (HEK-293) time što smo imali koristi (skoro četrdeset osam godina kasnije) od njenog brutalnog ubojstva i trajnog nepoštivanja njezinih umjetno održavanih posmrtnih ostataka (što ironično nazivaju „ovjekovječenim“). Što onda s ostalim dokumentiranim ubojstvima – beba pobačenih u ime napretka i znanosti? A što je s njihovim neprirodno očuvanim tijelima, čije se stanice uzgajaju i neprestano reproduciraju radi takozvane „znanosti”?
Naša obveza da se suprotstavimo ovoj grozoti trebala bi proizaći ne samo iz urođene želje da se klonimo zla, već iz duboke ljubavi kojom želimo svjedočiti istinu. U pismu zakonodavcima iz 2019. godine o utjecaju DNK fetalnih stanica u cjepivima, dr. Theresa Deisher, znanstvenica i osnivačica farmaceutskog instituta Sound Choice napisala je:
„Svatko tko kaže da je fetalna stanica DNK koja kontaminira naša cjepiva bezopasna ili ne zna ništa o imunitetu i receptorima ili ne govori istinu“.
Ovo je signal za one koji inzistiraju da dobro zdravlje ovisi o izumima zlih ljudi. Za svaku priču o životu spašenom medicinskom intervencijom, postoji još jedna priča o neopravdanoj smrti. Znanstveni eksperiment na konzumentima koji koriste laboratorijski razvijene molekule dosegao je točku gdje je težak povratak. Više nismo zdrave zajednice koje podržavaju bolesne; mi smo kronični bolesnici koji živimo od lijekova i ovisnosti da bismo „preživjeli”. Posežući za sljedećim čudesnim lijekom, razočarani smo otkrivši da patnja (i smrt) ostaju neizbježni. Ponekad, na našu žalost, čak otkrijemo da su naše vlastite loše navike i naša lukava medicinska rješenja neposredni uzrok te patnje.
Nedavno sam pronašla požutjeli, dvadeset godina star novinski članak u kojem se navodi „čudesna“ terapija embrionalnim matičnim stanicama. Jedan znanstvenik je odgovorio na pro – life prigovore rekavši kako „imamo moralnu obvezu koristiti ovu terapiju”. Sada znamo da je taj napor bio potpuni neuspjeh. Ali velike farmaceutske kompanije ne traže ni dopuštenje ni oprost. Tragično je da glasovi naših pastira gotovo jednako odjekuju kao i oni bezbožnih znanstvenika ovoga doba.
Najveći potencijal za ozdravljenje javlja se kada svoje ponašanje uskladimo s Božjim nacrtom što je središnja tema moje knjige „The Sunshine Principle“. Iz čisto biološke perspektive, lijekovi stvoreni u laboratoriju (od kojih gotovo svi mogu naštetiti) trebali bi biti kranja mjera. A to što nam liječnici rijetko – ili nikada – ne nude ne-farmakološku opciju, velika je pogreška jer je većina kroničnih bolesti povezana s načinom života. Dok sam slušala podcast prije nekoliko godina, čula sam liječnika kako komentira zašto nije preporučio promjenu načina života većem broju ljudi. Primijetio je da „u većini slučajeva to bude beskorisno. Pacijenti dolaze k meni po pilulu. Čak i ako im jamčim da će ih promjena njihovog načina života izliječiti, oni će potražili drugog liječnika koji će im dati lijek koji će riješiti njihove probleme”.
Idealna katolička zdravstvena skrb je integrirana, pri čemu se većina njege odvija kod kuće, s onim dijelom profesionalne skrbi koja je uistinu neophodna i upravlja se na najnižoj mogućoj razini. To je suprotno našem trenutnom smjeru putovanja, koji se refleksno okreće naprednim medicinskim intervencijama na prvi znak bolesti ili nelagode. Odvajanje od farmaceutske kulture je poput pretvaranja rijeke Cuyahoge u privlačno mjesto za vožnju kajakom i ribolov. Potreban je pravi rad na discipliniranju ponašanja, a ne prihvaćanju visoke razine toksičnosti. Na kraju, ravnoteža se može uspostaviti tako da tehnologija može služiti Božjem nacrtu umjesto makinacijama Njegovih neprijatelja. Treba ponovno staviti naglasak na načelo supsidijarnosti, a ne na stvaranje nekog novog obveznog federalnog programa (ili zakona) za rješavanje lokalnih, regionalnih ili državnih izazova.
Isus je upitao uzetog kod kupališta: „Želiš li ozdraviti?”; pitanje se čini dovoljno jednostavnim, a mi smo skloni vjerovati da bi naš vlastiti odgovor bio glasno „Da!“. Međutim, tako često zamišljamo čuda bez vjerovanje, lijek bez svete poslušnosti. Želimo biti dobro, a da ne odustajemo od ničega; biti jaki, a da ostanemo sjediti; živjeti dobro dok konzumiramo otrovnu hranu i dok koristimo kozmetička pomagala i proizvode za kućanstvo; da rastemo u mudrosti dok dopuštamo da naš intelekt bude pretvoren u septičku jamu zbog otrovnih medija. A onda, kada primijetimo izdajničke znakove bolesti koji neizbježno slijede, tražimo lijek u eksperimentalnom, otrovnom eliksiru koji je izmislila eksploatatorska industrija.
Općenito govoreći, možemo održati dobro zdravlje i spriječiti većinu bolesti, ne kroz široku distribuciju farmaceutskih proizvoda, već pijenjem čiste vode, razvijanjem dobre higijene, poboljšanjem prehrane, održavanjem čistih životnih i radnih uvjeta, smanjenjem izloženosti toksičnosti i većoj izloženosti suncu i svježem zraku. Tragedija je da su nas, čak i usred našeg bogatstva i napretka, naši niži apetiti naveli da zanemarimo Hipokratov savjet: „Neka hrana bude Tvoj lijek, a lijek neka bude Tvoja hrana”. S druge strane, isto tako je nevjerojatno uzbudljivo da obnova Božjeg prekrasnog dizajna ostaje na dohvat ruke.
Što se tiče trenutnih cjepiva (ili, još prikladnije, trenutne genske terapije koja se maskira u cjepivo), važno je napomenuti da ona nemaju terapeutsku vrijednost. Nemaju moć liječiti oštećene stanice, niti ubiti patogena, a ne mogu niti štiti od virusa. Znanost je „razvijajuća i eksperimentalna“, što su eufemizmi za nedosljedna, inherentno rizične lijekove koji mogu izazvati bolest, pa čak i smrt. Dr. Robert Malone, izumitelj tehnologije mRNA cjepiva, rekao je ovo o svome iskustvu s cjepivima kao znanstvenik i primatelj cjepiva:
„Čak i dobro informirani griješe. Prilično često. Biologija je složen, oštar i nemilosrdan učitelj, a mudar student uvijek pazi da prepozna svoje duboko neznanje u suočavanju s tom temeljnom složenošću“.
Ove činjenice otvaraju mnoga pitanja. Treba li se mijenjati Božji plan za imunološki sustav? Koje su kratkoročne i dugoročne, kako fiziološke, tako i duhovne posljedice takvog eksperimentiranja? Nedavna izvanredna (i kontroverzna) odluka Kongregacije za nauk vjere da dopusti upotrebu neetičkih cjepiva protiv virusa ne izuzima katolike od obveze postavljanja ovih pitanja ili traženja alternativnih opcija. Izjava Kongregacije za nauk vjere ne oslobađa katolike od odgovornosti da istinski promišljaju i težini zločina koji je temelj ove nove znanosti.
Od medicine smo napravili idola. Brigu o našim tijelima dali smo lopovima i ubojicama koji ubijaju djecu radi zarade. Okrenuli smo leđa Bogu i Njegovom naumu, dajući sebi i svojoj djeci tjelesne bolesti obožavajući bogove zadovoljstva i utjehe. Pokajmo se!
Bit kršćanskog svjedočanstva je osvijetliti dobrotu i nadu u Božji naum, Njegovu providnost i obećanje. Naša želja za sigurnošću i dobrim zdravljem zasigurno postaje idol kada je koristimo da dopustimo zlo ili da opravdamo zlostavljanje vlastitog tijela kroz neispitane lijekove (cjepiva).
Onima od vas koji kažu: „Ja ću patiti i umrijeti ako ne budem uzimao svoje lijekove”, odgovaram da će sigurno patiti i umrijeti s njima! Ne predlažem da ne uzimate lijekove. Umjesto toga, potičem drugačiju perspektivu života (onu vječnu) – i, pritom, preispitivanje nužnosti i položaja farmaceutskih proizvoda u našim životima. Imajmo hrabrost proroka, koji su revnošću i ljubavlju otkrili istinu svijetu. Neka naše obnovljeno zdravlje uma, tijela i duše kroz obnovu preko savršenog Božjeg nauma daju slavu Bogu, kako sada, tako i zauvijek.
Melody Lyons
