Iako je u svojem govoru Sveti Otac istaknuo da su ugandski mučenici iz 19. stoljeća, koji nisu htjeli pristati na kraljeve homoseksualne želje, bili pravi nacionalni heroji – svjetski mediji, pa tako i naši, nisu smatrali prikladnim izvijestiti svoje čitatelje odnosno gledatelje o činjenicama vezanim uz njihovo mučeništvo. To da su radije izabrali smrt nego bili podvrgnuti grijehu sodomije baš i nije danas politički korektno pa je valjda bilo bolje taj detalj jednostavno ignorirati.
Vjerujem da je većina naših čitatelja upoznata s ovom pričom, ali ipak prenosimo odlomak članka koji smo već jednom objavili o njima.
Mučenici iz Ugande su kao misionari, na kraju 19. stoljeća, bili pozvani od kralja Mutesa iz Bugunde,na jugu današnje Ugande, kako bi širili Radosnu vijest. Kraljev nasljednik se, s druge strane, protivio strancima, pogotovo kršćanima i njihovoj moralnosti koja je bila u suprotnosti s neprirodnim porocima, uključujući i homoseksualnost, koji su obilježavali Bugundinu kulturu. Navodno su ovakve seksualne užitke pokupili od arapskih trgovaca. Kako su sluge u kraljevskom dvoru bili kršćanski obraćenici suprotstavili su se njegovim pokušajima zavođenja, zbog čega je kralj izdao naredbu da se pohvataju svi obraćenici; mučio ih je i žive dao spaliti.
Ono što je kralj zahtijevao od ovih jadnika se u današnjem društvu naziva ljudskim pravima (i potrebama) a u nekim zemljama se već i formalno regulira kao trajna veza. Papa Franjo je nedavno rekao da se ne možeš smatrati kršćaninom ako nisi spreman na mučeništvo. Možda to neće značiti javno pogubljenje, ali zasigurno biti katolik i javno iskazati svoju vjeru je već proglašeno politički nekorektnim, a uskoro će dovest i do javnog prezira i diskriminacije. Naša kultura je već postala neopoganska, što je mnogo gore od izvornog poganstva jer pogani nisu znali za Krista, dok ga ovi danas poznaju, ali ga odbacuju
