Puno su govorilo i pisalo u posljednje vrijeme o nedavnoj Sinodi o obitelji, ali kako kratak pregled prošlosti pokazuje, nije se mnogo toga promijenilo kada su najkontroverznije teme u pitanju. Čak i 1980.-e se raspravljalo o pitanju svete pričesti za razvedene i ponovno civilno vjenčane vjernike. I na sinodi 1980.-e postojao je doktrinarni sukob zbog istih spornih pitanja kao i 2014.
S obzirom na iznenađujuće sličnosti, ono što je posebno zanimljivo jest vidjeti kako je papa Ivan Pavao II. riješio te sukobe u svom završnom govoru. Čitajući ga ispada gotovo kao da ga je napisao za kraj sinode 2014.-e, a ne 34 godina ranije. Ono što čudi u svemu ovome jest koliko se malo poziva na ove zaključke pape koji je tek nedavno proglašen svetim!
Evo nekih naglasaka iz govora:
Pričest za razvedene i one koji pokušaju sklopiti ponovni brak?
“Dakle Sinoda-kada govori o pastoralu onih koji su nakon razvoda ušli u novu zajednicu – s pravom je pohvalila one parove koji usprkos velikim poteškoćama svjedoče u svojim životima nerazrješivost braka. U njihovom životu Sinoda prepoznaje tu dobru vijest o vjernosti prema ljubav koja ima svoju moć i temelj u Kristu. Nadalje, oci sinode, ponovno potvrđujući nerazrješivost braka i praksu Crkve koja ne priznaje primanje euharistijske pričesti onih koji su razvedeni i – protivno pravilu – ponovno pokušavaju ući u brak, potiče pastire i cijelu kršćansku zajednicu da pomogne takvu braću i sestre. Ne smatramo ih odvojenima od Crkve, jer na temelju njihovog krštenja oni mogu i moraju dijeliti život Crkve molitvom, slušanjem Božje riječi, prisustvovanjem na proslavi euharistije i promicanjem ljubavi i pravde. Iako se ne smije poreći da takvi ljudi mogu u odgovarajućim okolnostima biti pripušteni na sakrament pokore, a zatim na euharistijsku pričest, i to kada se s iskrenim srcem otvore načinu života koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću braka – naime, kada takvi muškarci i žene, koji ne mogu ispuniti obvezu razdvajanja, preuzmu dužnost življenja u apstinenciji, to jest, suzdržavanju od čina koji su pravilni samo za bračne parove – i kada nema skandala.“
To je snažna potvrda nauka Crkve. Brak je neraskidiv.
Također mi se sviđa kako papa kaže “pokušavaju” se ponovno vjenčati. Moramo se sjetiti svoje vjernosti nauku Crkve i u samom vokabularu koji koristimo kada govorimo o ovom problemu. Ne možete se razvesti i “ponovno vjenčati”. To jednostavno nije moguće. Ako takav par ne može živjeti kao brat i sestra u “apstinenciji” oni apsolutno ne mogu primiti pričest, a zanimljivo je, kao što je papa Ivan Pavao II. govorio, ne može im se odobriti oprost u sakramentu pokore. Zašto se o ovome danas više ne govori?
Zakon postupnosti?
“Misleći na one koji se pastoralno brinu o bračnim parovima i obitelji, sinodalni su oci odbacili bilo kakve podjele” ili dihotomiju “između instrukcija (koje su neophodne za napredak u ispunjavanju Božjeg dizajna) i doktrine (učene od strane Crkve sa svim njezinim posljedicama, što uključuje i naredbu da se živi u skladu s tom doktrinom). To nije stvar obdržavanja zakona kao pukog “ideala” poslušnosti u budućnosti. To se pitanje odnosi na zapovijedi Gospodina Krista i poteškoće koje stalno treba prevladavati. U stvari, “zakon postupnost”, kako ga nazivaju, nije moguć, osim ako se osoba iskreno pokorava božanskom zakonu i traži one prednosti koje su zaštićene i promiču se tim zakonom. Jer “prava postupnost” (ili postupni napredak) ne može biti isti kao i “postupnost zakona”, kao da postoje različiti razredi ili oblici zapovijedi za različite ljude i okolnosti u božanskom zakonu.“
Dakle, moralni zakon nije samo ideal! Zapovijed našega Gospodina “Idi i više ne čini grijeh!” je od neposredne važnosti. Naravno, mogli bismo pasti na putu, ali to ne znači da nismo dužni pokušati. Ove primjedbe pape Ivana Pavla II. u potpunosti odbacuju “zakon postupnost” koji je predložen i zagovaran na ovogodišnjoj sinodi. Očigledno, ideja nije nova.
Promjena zakona Crkve radi milosrđa?
“Sada želimo dodati nešto što je plod rada koji smo obavljali duže od četiri tjedna: to jest, da nitko ne može “ljubiti”, osim u Istini. Ovaj princip se može primijeniti na život svake obitelji, ništa manje od života i rada pastira koji doista služe obitelji.“
Nitko ne može činiti djela ljubavi bez istine. Nije li to ista stvar kao reći da će svako rješenje učinjeno u ime “milosrđa”, koje nije utemeljeno na evanđeoskom nauku, u konačnici učiniti više štete onima kojima se pokušava pomoći? Čini se kao da je to bilo u srcu sugestija kardinala Kaspera. Postoje ljudi koji ne žive u skladu s naukom Crkve jer ga smatraju preteškim. Zar ne bi Crkva mogla malo popustiti kako bi im bilo podnošljivije? Isus je rekao: “Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.” Možda nam se uvijek ne čini tako, ali ovi postupci nisu proizvoljni. Dobili smo ih od Isusa kako bi nas doveli do radosti i neba.
