galatiotophoto.blogspot.com
Majka Terezija iz Kalkute je jednom rekla kako je pogled na ljude koji primaju Pričest na ruku “najtužnija stvar na svijetu”. Bila je pri tom smrtno ozbiljna, a ona se nagledala “tuge”, živjela je svakodnevno suočena s užasima, u sjeni smrtne doline. To je bilo njezino poslanje, njezin poziv: ali ipak priznaje da nije vidjela ništa žalosnije od toga.
Dopustite mi da objasnim. Osoba koja preuzima Pričest na ruku ne može cijeniti ono što Hostija zapravo jest. Ona olako prihvaća Isusa Krista. I strašna je istina da imamo biskupe koji potiču tu praksu.
Sada se postavlja ozbiljno pitanje tko je uopće dostojan primiti pričest- mogu li ga primiti oni koji još uvijek žive u smrtnom grijehu? No, pitanje se postavlja u vremenima kada se Sveta Euharistija već (sada) ležerno obezvređuje.
Pitamo se, kada se Sin Čovječji vrati na Zemlju, hoće li naći vjeru?
To je dobro pitanje iz mnogih kutova – pogotovo na Zapadu, gdje gledamo kako Crkva nastavlja sa svojom povijesnom implozijom koja se može dokumentirati u najočitijim činjenicama. Crkve su ispražnjene i zatvaraju se, sjemeništa također, a što je vrlo alarmantno, bolesnik ne shvaća ni ozbiljnost svog stanja, niti uzrok problema.
Shvaćam to kada čujem izjave iz ‘centrale’ – iz biskupije ili iz Rima – koji koriste retoriku “obnove”, obično izrečene bez nadahnuća, s mehaničkim i birokratskim jezikom.
Da, postoje mala mjesta u kojima se istinska obnova događa u ponovnom otkrivanju drevne liturgije i nauka Crkve. Lex orandi, lex credendi: to dvoje ide zajedno.
Ali to nije ono što se iz centrale propovijeda. I ovdje mediji nisu krivi, jer da se tako propovijeda, sigurno bi nešto čuli o tome – jer bi tada mediji bijesno napadali i papu i biskupe na način kako trenutno napadaju nadbiskupa San Francisca jer izražava istinski katolički stav (vidi ovdje).
Postoje, doista, točke sukoba unutar Crkve, koje su dovoljno snažne da sugeriraju kako priča još nije gotova, a budućnost nije određena. Spomenut ćemo samo tri najveće:
1. Sinoda o obitelji, zakazana za listopad, obećava izravan sukob između tih “tradicionalista” koje žele snažno podržati i poticati obitelj onako kako je oduvijek bila predstavljena u katoličkom učenju; i “naprednjaci” koji se žele usredotočiti na navodno nova pitanja seksualnosti i dopuštaju ono što nikada nije bilo dopušteno.
2. Neobična jubilarna “godina milosrđa”– proglašena odmah nakon Sinode, u kojoj po prvi puta fokus nije na životu našeg Spasitelja, nego na apstraktnoj ideji. Mrmljanje o njezinom učinku, o skretanja pozornosti s Krista na jednog karizmatičnog papu, sve je veća.
3. Još aktualnije, sljedećeg tjedna će biti objavljena enciklika pod ranije najavljenim naslovom, Laudato Sii. Radi se o ekološkim pitanjima, a ne duhovnim, te će biti objavljena u društvu dužnosnika Ujedinjenih naroda koji svakako imaju svoje interese: svjetovne sile koje su u prošlosti već pokazale kako nisu prijatelji Svete Crkve. Nužno je da iz toga uslijede kontroverze.
Kod svake od ovih točaka bi se moglo znatno više napisati. Na primjer, enciklika će biti objavljena na nekoliko jezika, ali za onu ‘definitivnu’ verziju, na latinskom, se mora čekati. Ovo nije mala stvar za Crkvu koja je prije uvijek ‘mislila’ na latinskom. Sada misli u žamoru jezika, a Sveta Stolica zapravo zapošljava obrazovane luterane koji će popravljati “službenu” verziju, kada se različiti prijevodi i očekivane greške rašire po blogosferi.
Još jedan “znak vremena” je i što mnogi, čak i među bolje obrazovanima, u tome ne vide problem. Valjda je iznad njihovih glava.
