Prenosimo danas dopis, koji je pod naslovom Dogodilo se u vazmenoj noći 2015., objavljen u biltenu jedne naše hrvatske biskupije, a tiče se pitanja sakramenata svete pričesti i pomirenja, teme o kojoj često pišemo na ovim stanicama.
U župi koja broji sto pedeset vjernika od kojih je redovito nedjeljom na misi njih tridesetak, kroz korizmene nedjelje na koncu mise odvojio bih dvije, tri minute govoreći o crkvenoj zapovijedi: Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti.
U toj župi, kako sam spomenuo, nedjeljom bude tridesetak – do četrdeset vjernika, ali pričesti pristupi samo petero od njih. Za uskrsne dane pozvao sam stranog ispovjednika koji je u župi boravio, te sam na Cvjetnicu najavio da će svećenik biti na raspolaganju na ispovijed kroz čitav dan u župnom stanu i potaknuo da pristupe ispovijedi kad osjete taj nutarnji poticaj. I klupko se ipak odmotavalo. No, na Veliki četvrtak i Veliki petak slaveći obrede primijetio sam okorjelu lijenost onih koji su redovito na misi, a još uvijek nisu omekšali, te sam dvoumeći se u uskrsnoj noći učinio sljedeće: prije nego ću se sam u misi pričestiti, nakon otpjevanog „Jaganjče Božji“ zastao sam i rekao ovako:
Prije petnaestak godina u mojoj rodnoj župi, svećenik – propovjednik u Velikom tjednu u misi Vazmenog bdijenja na koncu homilije rekao je kako je sretan kao čovjek i svećenik što je proteklih dana mogao biti posrednik tolikih pomirenje ljudi s Bogom u sakramentu ispovijedi, osobito zbog toga što su to učinili mnogi muškarci, te da je zadivljujuće bilo vidjeti kako su mnogi kroz večer Velikog četvrtka i Velikog petka pristupali pričesti. Ali da i svog svećeničkog iskustva zna i to da postoje oni koju su večeras u crkvi i koji nisu imali volje niti to učiniti te je takve zamolio riječima: Vi koji ste u mogućnosti, a niste se ispovijedali, pristupite u ovoj svetoj noći sakramentu zajedništva – svetoj Pričesti, s odlukom – obećanjem da ćete se što prije ispovijedati, a to nek bude na njegovu dušu! I sad nešto osobno! Došlo je vrijeme pričesti. Bio sam ministrant. Dok su se ljudi redali na pričest mislio sam u sebi: Hoće li moj otac poslušati ovo što je propovjednik rekao. Znao sam da nije redovit u pohodu crkvi, a i to da se dugo godina nije ispovijedao i pričestio. Kad sam vidio da se kolona za pričest smanjuje, a da njega nema, ustao sam se sa svog mjesta i pošao na dno crkve do mjesta gdje je stajao uz vrata, svojim dlanom stisnuo mu podlakticu i rekao: Tata! Ne propuštaj priliku i ne srdi Boga, molim te iskoristi ovaj trenutak! I poslušao me! I nakon tjedan dana je vratio svoj „kredit“ i pristupio ispovijedi!
I nastavio sam pred vjernicama svoje župe: Dakle, na moju dušu, koji možete, pristupite sv. Pričesti s odlukom što skorašnje ispovijedi koji hoćete. Emocije su provrle kod mnogih, i mnogi su suznim očima pristupili te noći svetoj pričesti.
Donosimo ovaj dopis na uvid u prvom redu svećenicima, ali i svima koje zanimaju vjerska prijeporna pitanja. Što vi kažete na ovo? Molim Vas, napišite svoje mišljenje. Hvala!
Konstruktivne komentare naših čitatelja ćemo postali dotičnom biskupu na uvid.
