U Laudato Si, novoj papinoj enciklici o okolišu, Sveti Otac govori o potrebi dobrog upravljanja zemljom, kao i obvezi današnje generacije prema sljedećem:
“Zamisao o zajedničkom dobru također se proteže na buduće generacije. Kriza vjere je bolno pokazala posljedica zanemarivanja naše zajedničke sudbine, iz koje ne možemo isključiti one koji dolaze poslije nas … Kada počnemo razmišljati o tome kakvu ćemo vjeru ostaviti budućim generacijama, gledamo na stvari drugačije; shvaćamo da je vjera dar koji smo slobodno dobili i moramo ga dijeliti s drugima. Budući da nam je vjera dana, više ne možemo promatrati stvarnost na čisto utilitaran način … međugeneracijska solidarnosti nije opcija, nego temeljno pitanje pravednosti, jer vjera koju smo primili također pripada onima koji će nas naslijediti … “
U gore navedenom odlomku namjerno smo zamijenili riječ zemlja s vjerom.
Poanta je jednostavna: prije nego što biskupi odjure pronaći nove i uzbudljive načine kako bi ugradili novu eko-encikliku u život Crkve, mogli bi također razmisliti o obnavljanju onoga što prethodne generacije nisu uspjele sačuvati. Tražimo li previše ako želimo da naši biskupi prvo budu dobri upravitelji same Crkve? Ne bi li prioritet trebao biti spašavanje duša, a manje spašavanje stabala?
Ovo su jednostavne činjenice: generacije vjernika (biskupi, svećenici i laici) su naslijedile vjeru koja je punila crkvene klupe, župe, samostane i ispovjedaonice. Generacije katolike su naslijedile liturgiju koja se organski razvijala više od 2000 godina, uglavnom nepromijenjena u zadnjih 1400 godina, prepuna svetih i lijepih svetišta koja su nam uzdizala oči i srca prema nebu.
Istina, ljepota i dobrota su zamijenjene s dvosmislenošću, minimalizmom i ravnodušnošću. Postali smo kako je Dietrich von Hildebrand izjavio “devastirani vinograd“.
Prije nego što počnemo liječiti “Majku Zemlju” zar ne bismo prvo trebali liječiti Svetu Majku Crkvu?
