Joseph Ratzinger:
“Ipak ostaje istinito da se religija uvijek može proizvesti samo religijom i da novi religiozni pokret (poput reformacije) nastaje samo novim religioznim iskustvom kojemu možda pogoduje cjelokupna situacija neke epohe, pa se ono pritom služi njenim sredstvima, ali se u njoj ne rasplinjuje. Ono temeljno (u Lutherovu religioznom iskustvu) strahovanje je od Boga kojim je Luther u napetosti između božanske zahtjevnosti i svijesti o grešnosti bio pogođen sve do najdubljeg temelja svoga bitka – toliko da mu se Bog pojavljuje “sub contrario”, kao suprotnost sebe samoga, kao đavao koji želi uništiti čovjeka.”
(u: Joseph Ratzinger, Kirche, Ökumene und Politik. Neue Versuche zur Ekklesiologie, Einsiedeln 1987, ISBN 3-265-10322-6, 106.)
Postoje određene izvanjske okolnosti za kojima Luther poseže i koje gomila, usmjeruje i primjenjuje ih u svoju korist; pa ipak je on ključni lik za reformaciju. Stoga njegova osoba, dakle karakter, život itd. igra važnu ulogu u prosudbi povijesti reformacije.
Pored svjedočanstva duboke religioznosti, kao npr. u njegovom spisu „Sermon von der Bereitung zum Sterben“, u njegovom cjelokupnom opusu ima krivovjerja, oholosti, blasfemije, prostote, koprolalije i govora mržnje do pozivanja na ubijanje, čime je potpuno otpao od kršćanskog nauka.
Na Carskom saboru u Augsburgu 1530. Johannes Eck je podastro katalog od 3000 heretičkih Lutherovih rečenica, a ovo je mali izbor njegovih teoloških zastranjenja i slika njegovog karaktera i psihe:
„Bog je budala … („Deus stultissimus est, qui potentissimo hosti Satanae hominem adeo infirnum opponit, similem arundini conquassatae“), Weimarsko izdanje (WA), vol. 1, str. 487; Tischreden (Govori za stolom), WA Ti, Nr. 963.
„Bog proturječi sam sebi (…deus sibi contradict …), stoga ne može biti Bog. On mora prvo postati đavao“. WA 31, str. 249.
„Želim svoj nauk imati neosuđen od svakoga, i od anđela. Jer, budući da sam siguran u njega, želim biti vaš, i anđela sudac, kao što kaže sv. Pavao, da tko ne prihvati moj nauk, neka nije blažen. Jer on (njegov nauk) je Božji, a ne moj; zato je moj (Lutherov) sud također Božji, a ne moj“. Wider den falsch genannten geistlichen Stand des Papstes und der Bischöfe, Index verborum, Martin Luther’s German Writings, 1516-1525, Boston College 1999, Volume 10 / 2, str. 107.
„Sv. Augustin i sv. Ambrozije ne mogu se sa mnom usporediti“. Erlangensko izdanje (EA), vol. 61, str. 422.
„Krist je kao prvi počinio preljub sa ženom kod bunara, o čemu nam zbori sv. Ivan. Zar nisu svi o njemu govorili: ‘Što je to s njom radio?’ Drugo, s Marijom Magdalenom, i treće, sa ženom uhvaćenom u preljubu, koju je tako lako otpustio. Tako je i Krist, koji je bio tako čistog morala, morao biti kriv za blud prije nego je umro“. Tischreden (Govori za stolom), WA Tr, vol. 2, str. 107; D. Luther’s Werke, kritische Gesamtausgabe, Herman Bohlau Verlag, 1893., vol., 2 br. 1472, travanj-svibanj 1, 1532.
„Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo“. Schmalkaldski članci, 1537.
„Najgora zloporaba je, što je gotovo sav svijet sada iz mise napravio žrtvu“ WA 6, 365.
„Misa je rep folklora s mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo“. WA 50, 204.
„Po meni knjiga Otkrivenja nema nikakav apostolski i proročki karakter. Svatko može oblikovati svoj vlastiti sud o toj knjizi, a što se mene tiče, osjećam odvratnost prema njoj, i za mene je ona dovoljan razlog da ju odbijem“. Sämtliche Werke, 63, str. 169-170
„Slobodna volja je laž“. WA, 18, str. 603
„Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba [Boga i sotone], sasvim poput jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se jahači sami bore za to da ju zadrže (jahaću životinju) i posjeduju“. WA 18, str. 635.
„Tko želi biti kršćanin, neka svojem razumu iskopa oči“. Martin Luther, Gesamtausgabe in 25 Bänden, herausgegeben von Johann G. Walch, Concordia Publishing House St. Louis 1880-1910, Band V, S. 452. Tischreden, Luther Deutsch, op.cit. Nr. 604.
„Razum je najveća kurva, koju đavao ima.“ WA 51, 126; usp. 10 I, 1.326; 18, 164; 24, 182.
„Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako žena ne da, uzmi sluškinju“. Njegov spis „Vom ehelichen Leben“ („O bračnom životu“).
„Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena“. De Wette, vol. 2, str. 459.
„Je li rastava dozvoljena je diskutabilno pitanje. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju“. Spis „Vom ehelichen Leben“ („O bračnom životu“).
U spisu „Wider die räuberischen und mörderischen Rotten der Bauern“ („Protiv razbojničkih i ubilačkih rulja seljaka“) upućenom 30. svibnja 1525. godine vijeću grada Mansfelda-Nüssela Luther huška vlast i potiče na ubijanje:
„Krajnje je vrijeme da ih se (seljake) zadavi kao bijesne pse. Nad ustanikom je svaki čovjek sudac i krvnik … zato neka baca, davi i bode potajno ili javno tko god može, i neka zapamti da nema niša otrovnijega, vražjeg poput pobunjenog čovjeka. Stoga tuci dok žila kuca … sada je vrijeme mača, gnjeva, a ne milosti. I svaki seljak koji bude zatučen, taj je tijelom i dušom izgubljen i vječno vražji. Neki knez sada prolijevanjem krvi može lakše zadobiti nebo, nego drugi molitvom. Zato draga gospodo, bodi, tuci, davi, potajno ili javno, tu tko god može. Ostaneš li mrtav zbog toga, blago tebi, blaženiju smrt nikad više nećeš dosegnuti, jer umireš u poslušnosti prema Božanskoj riječi i zapovijedi“.
„Ja, Martin Luther, sam u pobuni pobio sve seljake. Sva njihova krv na mojem je vratu. Ali ja to svaljujem na našeg Gospodina i Boga. On mi je naredio to govoriti“. Tischreden, WA Tr, (Govori za stolom), sv. 3, Weimar, 1914., Nr. 2911b., str. 75. Eisleben f. 276 b.
„Kao što lopove kažnjavamo vješanjem, ubojice mačem, krivovjerce vatrom, zašto, štoviše, ne pohvatamo te sramotne učitelje propasti poput papa, kardinala, biskupa i sav taj gnojni čir rimske Sodome sa svim oružjem i operemo naše ruke u njihovoj krvi …? No, Bog koji govori, osveta je moja, naći će u pravo vrijeme te neprijatelje, koji nisu vrijedni vremenite kazne, nego zaslužuju vječnu kaznu u bezdanu pakla“.
„Papa je đavao; kad bih mogao ubiti đavla, zašto ne bi?” Martin Luther, Zwo harte ernstliche Schriften Doct. Martini an den Christlichen Leser, 1518, Tomos 1, Punkt II., S. 24 und 24 b.
Luther je u svojim drugim spisima papu označavao „đavlom“. Tako npr. u njegovom spisu „Wider das Papstum vom Teufel gestiftet (1545) ili u njegovoj propovijedi „Heerpredigt gegen die Türken“ (1529, WA 30/2, str. 169): „Vjerujem da je Papa zakukuljen i utjelovljen đavao, jer je antikrist“.
„Luther zahtijeva da se papi i kuriji otraga kroz vrat iščupaju jezici, i poput pečata na vješala čavlima pribiju papinske bule u redoslijedu prema činu“. Erik Erikson; Der junge Mann Luther, 1958, S. 227; zitiert nach Friedrich Heer, Gottes erste Liebe, Esslingen 1967.
„Kršćani bi smrt mogli lako podnijeti kada ne bi znali da je gnjev Božji povezan sa smrću. To nam čini smrt gorkom … Duh Sveti postavlja smrt za kaznu da nas straši – ne za šalu“. Tischreden, Luther Deutsch (LD), svezak 9, op. cit., Nr. 814.816
„Nemam bolji lijek nego gnjev. Jer ako želim dobro pisati, moliti i propovijedati, onda moram biti gnjevan; tu mi se sva moja krv osvježi, pamet izbrusi i sve napasti odstupe“. Tischreden, Luther Deutsch (LD), svezak 9, op.cit., Nr. 357.
„Griješi hrabro, ali vjeruj još hrabrije i raduj se u Kristu, koji je pobjednik nad grijehom, smrću i svijetom!“ Isječak iz pisma upućenog Filipu Melanchtonu od 1.8. 1521., WA, Briefwechsel 2, 424.
O Židovima:
„Neka im se kod nas zabrani javno Boga štovati, zahvaljivati, moliti, poučavati pod gubitkom tijela i života …“. Martin Luther, Von den Juden und ihren Lügen (O Židovima i njihovim lažima), Wittenberg, 1543., Tomos (=oznaka za izdanje Lutherovih spisa iz Jene 16. st.) 8, str. 98b; također i u: Volksausgabe, izd. Hans Ludolf Parisius, München, o. J. (= ohne Jahr = bez godine), str. 46.
„Kada bih mogao, tada bih ga (Židova) oborio, i u mojem gnjevu probio ga mačem“. 1543., Tischrede (Govor za stolom), citirano prema Hans-Jürgenu Böhmu, Die Lehre Luthers – ein Mythos zerbricht, Eigenverlag, Postfach 53, 91284 Neuhaus, 1994., str. 250.
„Ove dangube i pljačkaši nisu vrijedni nikakve milosti i sućuti“. Tischrede (Govor za stolom) od 18. 12. 1536., citirano prema Böhmu, str. 250.
„Neka se njihove sinagoge ili škole vatrom zapale, neka se i njihove kuće također unište i razore“.
„Jedna takva očajna, skroz zla, otrovna đavolska stvar je s tim Židovima. Tako su oni 1400 godina bili naša muka, kuga, sva nesreća, i još jesu. Ukratko: imamo prave đavle na njima. To je to, i ništa drugo“. Der achte und letzte aller Bücher und Schriften des teuren seligen Mans Gottes, Doctoris Martin Lutheri, Tomos 8, Jena, 1562. str. 95. Lutherovo geslo „Židovi su naša nesreća“ postala je jedna od najjačih parola nacionalsocijalizma.
„Neka ih se izbjegava …“. „Kada bih krstio nekog Židova, stavio bih mu kamen oko vrata i sunovratio ga u (rijeku) Elbu …“.
Od vlasti zahtijeva: progon Židova, da im se sruše i razore kuće, da im se oduzmu molitvenici, da im je uz gubitak života zabranjeno javno štovati Boga, da im se oduzme sva imovina, da se mlade Židove i Židovke pošalje na fizički rad. Luther: „Da se vi i svi mi oslobodimo tog đavolskog tereta“.
Adolf Hitler je Luthera obožavao zbog njegovog vjerskog antisemitizma, te je izjavio:
„Luther je bio veliki čovjek, div. S jednim zamahom probio je sumrak, vidio Židova kako ga mi tek danas počinjemo gledati“, i: „Sprovodim samo ono (sa Židovima), što je Crkva stoljećima naučavala“.
Nacionalsocijalisti su preuzeli ili prema drugim interpretacijama „zlorabili“ Lutherov spis „O Židovima i njihovim lažima“ i sproveli ga u djelo. U tom spisu Luther nadmašuje sve dotadašnje srednjovjekovne autore u njihovim izjavama protiv Židova i njegove katoličke suvremenike. Zasigurno se treba uzeti u obzir i tadašnja, vjerska diskriminacija i predrasude prema Židovima. Na Lutherov se rođendan od 9. na 10. 11. 1938. dogodila „Reichskristallnacht“ – „Kristalna noć“.
fra Antun Mrzlečki OFMCap.
